I bihorska jezička zajednica koja baštineći posebnost folklorističko-etničkih, sociološko-kulturoloških i antropološko-etičkih obrazaca odražava i jednu duhovno životnu zasebnost koja karakteriše i ukupnost habitusa ljudi ovog kraja.
Piše: mr Esko MURATOVIĆ
I pored toga što se kultura kao globalni model temelji i stalno gradi u svom vjekovnom iskustvu, unutar svakog jezičkog podneblja postoje lokalne jezičke zajednice koje posredovanjem verbalnog i pisanog diskursa grade sebi svojstvene skale vrijednosti u okvirima unutrašnjeg duhovnog i životnog prostora. Jedna od njih je i bihorska jezička zajednica koja baštineći posebnost folklorističko-etničkih, sociološko- kulturoloških i antropološko- etičkih obrazaca odražava i jednu duhovno– životnu zasebnost koja karakteriše i ukupnost habitusa ljudi ovog kraja.
Napredna društva i kulture iznova postavljaju jednak zahtjev pred svakim građaninom koji treba da se ostvari kao individua, istovremeno ukazujući i na prisutnu odgovornost da je za mentalno i fizičko formiranje čovjeka odgovorna zajednica. Tu se kao prioritetno društveno dobro smatra građenje osjećaja zajedništva i pripadnosti datoj sredini i društvu. Tako se baštine mnoge vrijednosti poput samopoštovanja, samopovjerenja, samouvjerenosti i društvene kooperativnosti.
I u okvirima drugih kultura i zajednica zavičajni jezik je zasigurno jedan od bitnih faktora samoodržanja i opstanka jednog naroda. U njemu se kao ljudskom svojstvu i sposobnosti baštini specifikuum svega što jeste umsko, ali i ono što na doživljajan i djelatno-iskustven način potvrđuje čovjeka u svim domenima rada, stvaralaštva i života. Antropološki, etički i mnogi drugi aspekti u odnosu na neku zajednicu i njene pojedince svoju uslovljenost duguju totalitetu jezičkih simbola proisteklih iz nekog značenja. Kad bismo pokušali jezikom antičkog mislioca Aristotela da prevedemo pojam “razboritost“ (na grč. phronesis), u jedan termin koji, ne samo da preslikava ukupnost ovozemaljskih iskustava zavičajnog podneblja Bihora, već i jednu od temeljnih karakternih crta čovjeka ovog kraja, onda bi to svakako bila riječ otržnost.
To je jedan od egzistencijala, pa kao takav i bitno određujući pojam istorijsko-kulturološkog i običajno-jezičkog svojstva ljudi ovog kraja. Ovo je vrlina koja je u ljudima prisutna kroz (o)sjećanje na stvarnost; koja posredstvom otvorenog uma posjeduje urođenu predisponiranost za podijeljenu pažnju – sa mogućnošću selektovanja i razlikovanja stvari i relacija u okvirima konkretnih životnih situacija, sa spremnošću na prilagođavanje i promjenu, i ako treba, sa beznačajnim posljedicama.
Veliki dio obrazovanja, oblikovanja bihorskog čovjeka odigrava se u kući i porodici što nam kazuje da je narodno vaspitanje njegovalo svojevrstan, univerzalan princip jedinstva svih vaspitnih komponenti: fizičko, umno, radno-moralno i religijsko kao faktore koji samo u svojoj cjelovitosti mogu dati najvrednije rezultate. Ipak se najviše ulagalo u moralno i umno odgajanje pojedinca i porodice, sa razvijanjem osjećaja za mjeru u svemu; da se sve obaveze završavaju na vrijeme, da se sa mudrošću i jakom voljom treba učiti strpljenju i istrajnosti. Posebno su na cijeni bili poštenje, iskrenost, skromnost, kuražnost, druželjubivost, miroljubivost i pravičnost.
Upravo u ovakvom običajno- kulturološkom miljeu rađa se i odrasta čovjek razborit – otržan. Iako u narodu vlada uvjerenje da sudbina i sebet, koji idu zajedno, određuju nečiju budućnost, ipak, ljudska otržnost to često demantuje. U egzistencijalnom kontekstu otržnost se tiče svakog pregalaštva koje je spremno na istinski iskorak u životu. To je iskorak u sopstvenu slobodu koju je nemoguće odjednom i po sve zahvatiti. Smisaonost takvog iskoraka utemeljena je u čvrstoj odluci i vjeri u sebe, sa mišlju da se sopstvena sreća i sreća svojih najbližih gradi dvojako: spremnošću da se raskrsti sa predrasudama koje sputavaju insana i spremnošću na pokrenutost kroz djelatan stav, bihorski rečeno – ništa neće samo. Pored toga, ona se reflektuje kao održivost individuuma kroz sposobnost sagledavanja i preispitivanja: gdje sam sad? Šta je moj cilj i koji prioritet? Gdje mogu i trebam biti? To jeste spremnost na životno ozbiljenje koje pojedinca gradi kao porodično, zavičajno i biće zajednice svjesno svih zahtjeva i izazova sa sviješću da svi putevi slobode vode uz brdo.
Otržan jeste onaj koji slobodu shvata kao dobro, posredstvom kojeg će uživati u drugim dobrima. Otržnost se kao mladalačko zahvatanje života, vitalnosti, zdravlja i svježine vrhuni u dostojanstvu jedinke koja zna da je sloboda za jake i da za slabe nema sobode. Ona je, stoga, jaka svijest o radnoj disciplini a ujedno i otklon od neznanja, neizvjesnosti, straha, strepnje, čamotinje, nemaštine i bolesti. Otržni su oni koji ustanu i kažu šta ih tišti, ali koji isto tako umiju da sjednu i slušaju. Oni nijesu, gotovo nikad, u društvu licemjera i ulizica, u društvu onih koji puno pričaju a malo kažu.
Damar im kazuje, narodski rečeno, da su promišljeni – o velikom problemu najčešće razmišljaju noću, dok preko dana uvijek nešto rade ne čekajući da se okoriste o nekog. Svjesni su da je u životnim stazama vrlo malo ravnica. Sve su ili uzbrdice ili stranputice, pa stoga, da bi se bilo na stazi kojom se želi ići, mora se nekad koračati stazom kojom se mora ići. Ne zaboravljaju prošlost koju poštuju, pa su i odgovorni pred budućnošću gradeći i usmjeravajući svoje mogućnosti, sposobnosti i interesovanja što idealnijom životnom putanjom. Oni ne samo da biraju nego su i birani, svjesni da je prava životna radost kad si drugima potreban i drag. Posebna njihova umješnost je u tome da znaju pronaći radost u sebi. Vladaju svojom voljom, a sluge su sopstvenoj savjesti. Znaju da budu zadovoljni sa malo, ali imaju sve što im treba.
Pronicljivi su i brzo biraju između različitih opcija, sa sposobnošću da se uzmu u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti. Oni imaju osjećaj kuda ih vodi neka radnja ili niz radnji da bi se ostvarili najviši ciljevi. U bistrini pogleda stoji istinitost koja je okrenuta dobru a ne zlu, pa se u tom smislu rijetko šta prepušta slučaju. Da bi dao doprinos blagostanju i slobodi svoje zajednice otržan čovjek je spreman na aktivnost unutar te zajednice, pa i šire. I što je najbitnije, sa dobrom voljom koja je vrednija od svakog uspjeha, kako reče Gete, sve što je dobro, istinito i lijepo otržni ljudi prenose na svoje potomke.
Bavljenje kulturom jezika i vraćanje izvornim arhaističkim vrijednostima, nanovo nam otkriva preovladavajuće obrasce preko kojih se razumijevaju mnoge relacije unutar kulturno-istorijskog nasljeđa, ali i neki novi kulturni fenomeni. Da bi terminologija jednog jezičkog podneblja kao što je bihorsko podneblje bila oživotvorena, njegovana i održiva, samo postojanje njegove relacione funkcije, razgovora i komunikacije treba pretpostaviti kao medijativnu sponu međugeneracijskih, međuljudskih i civilizacijskih odnosa.
Da je jezik u nama i da smo mi u njemu, pokušaćemo da potvrdimo i kroz tumačenje i saupućenost još dva pojma iz bihorskog vokabulara, a to su: 1.čehra (lice) ili čehre (kao vrsta zapovjednog načina) i 2. sabur, u izgovoru sabor ( najčešće se misli na to da se strpljenjem i izdržljivošću nadiđu nevolja, patnja, bol…, biti pribran i davati primjer drugima da bi se zajedno bilo u nečemu; osim toga, ovaj pojam je uobičajen da označi skup ljudi na jednom mjestu).
Drugi, naizgled manje bitan aspekt bavljenja ovim pojmovima je uočavanje međusobne upućenosti i izvođenje refleksije u odnosu na konkretne životne relacije i situacije. Riječ čehre u funkcionalnom smislu jeste izraz koji označava vedrinu kao vrlinu, koja isijava iz lica i kojom neko zrači (npr. “Čehre, bre čehre, a đe ti je čehre“!). Iako se za oči kaže da su ogledalo duše, ipak se preko lica raskriva indukovanje duševno-emocionalne simbolike. U tom smislu postoji izreka koja kaže: „Pokaži mi lice njegove majke pa ću ti reći kakav je čovjek.“ Pojam sabor sadrži notaciju i konotativnost zapovedno izrečene riječi, u smislu pronalaženja strpljenja i izdržljivosti da se bude dostojanstven u nečemu.
Temelj mnogih vrlina je upravo izdržljivost koja je jedna od bitnih karakteristika Bihoraca, tu se misli prije svega na izdržljivost u radu, u neizvjesnosti i u bolu. Osim toga, upotreba ovog pojma inicijacijski je ličnosna i kao zapovjest se može uputiti jednoj osobi. U tom smislu to je upravo poziv pojedincu da kroz sopstveni primjer bude spreman prevazići datu situaciju, nadilazeći neizvjesnost u koju je zapao, svoju patnju, muku, bol ili ma šta drugo što život može da priredi čovjeku ili čovjek sam sebi. Svoju spremnost na sabor on dijeli sa drugima pa otuda i egzistencijalno-kolektivistički aspekt ovog pojma.
Značenje ovog pojma nam ukazuje na to da se može govoriti i o okupljanju ljudi da bi kroz susrete razgovarali, dogovarali, ugovarali, zajedno veselili, oživljavajući sjećanja i uspomene i što je možda najbitnije takvu tekovinu života prenijeti na svoje potomstvo – znati za svoje i svoga. Korelativnost među riječima čehre i sabor ogleda se u želji i namjeri da se bude poštovan, prihvaćen i uvažen od drugih. Pitajući nekog za čehre, mi ga pitamo za vedrinu, jer vedrom se, kako reče Gete, i svijet čini vedrim. Tu se misli i na čvrstinu, smirenost i spremnost “da ga lice ne oda“. Otud i sigurnost u sebe kao samopoštovanje, jer, kako reče Montenj, najveća stvar na svijetu je da umijemo pripadati sebi.
Imati čehre znači biti i ljubazan – jer, iako je ljubaznost jeftino darivanje, ono je nekad i najbolje. Međutim, nije svako ni za čehre, pogotovo ne na silu – zoorom. Onaj koji se drži loših navika ne oslobađajući ih se, onaj koji se nepristojno ponaša, onaj koji je sklon da čini protivprirodna djela sam od sebe je kažnjen – ne može biti prirodan ni onda kada to želi da bude, ni kada se to od njega traži, za njega je to nedostižno. I čehrei sabornam kazuju da se treba suprostaviti mnogo čemu, i pokoriti se malo čemu. Razuman odnos i strpljivost tiču se sabora, dok sav moral prebiva u čovjekovoj sposobnosti da igra više likova a da ima samo jedno lice. Vedrina nas čini dobrim a strpljenje pravednim, mada je mnogo teže biti pravedan nego dobar, jer se istinska pravda ustvari zove savjest, moral ili etika.
Sabor nas uči da služimo svojoj savjesti i da smo gazed svojoj volji. Snaga volje koja je vrednija od svakog uspjeha proishodi često iz sabora. Sam zahtjev da se učini sabor duboko je moralan čin koji je odraz dobronamjernosti i spremnosti da se dijeli sa nekim dobro i zlo. I strpljivost i vedrina uče ljude da ne traže dobra i prava rješenja za pogrešne probleme, s ciljem da se izbjegne ono sa čime ne umiju da se suoče. To nam kazuje da svi naši napori treba da budu usmjereni prema suštini problema. Treba se baviti uzrokom više nego posljedicom. Teška je bitka čovjeka sa samim sobom i sa nepoznanicama u sebi. Otuda slijedi pravilo – ne posrni i ne predaj se nikad!
Poznavati značenje ovih pojmova daje nam upute kako graditi osjećaj mjere u svemu. U tom smislu Konfučije je davno rekao: „Ko je oprezan preko mjere izgleda plašljiv. Ko je odvažan preko mjere, izaziva nered. Ko je iskren preko mjere djeluje okrutno.“
