Dragi Meša!
Ako ti nešto znači – a vjerujem da znači – tvoju knjigu priča „Čaj od nane“ pročitao sam dijelom čekajući let za Kopenhagen na briselskom aerodromu, a dijelom tokom samog leta.
Kao što znaš okrenula mi se putovanja u zadnje vrijeme i jedan broj knjiga sam pročitao čekajući letove ili putujući: autobusima, vozovima, avionima…. Eto, došla je na red i tvoja knjiga.
Da mi se nije dopalo tvoje pripovijedanje ovo, zasigurno, ne bih ni pisao.
U tridesetak priča, ukoričenih u ovoj knjizi, nailazimo na autentično i jezgrovito pripovijedanje u kojem je skoro svaka rečenica impregnirana jezičkom svježinom rasnog bosanskog pripovjedača koji ima šta da ispriča.
A ono što je, po meni, najbitnije, dragi Meša – nije ti se dogodila tuga – tuga golema kakva je zadesila mnoge koji su se latili pera i danas se njihove knjige nude svuda oko nas – da se poslije prvih uspjelih priča sunovratiš u mutnu rijeku zvanu Skribomanija, a tako se lako sklizne i potone u njene mutnine i dubine.
Vrijeme koje se potroši čitajući tvoj tekst – nije izgubljeno, već se iz svake tvoje priče može izvući pouka jasna i čista kao srma. Doduše, koliko je god bitno umjeti pisati – bitno je i znati čitati.
Teme su vrlo brižljivo odabrane, ili su se same nametnule, svejedno…
Negdje sam nedavno pročitao da te upoređuju sa ovim i sa onim…
Ne pišeš ti, dragi Meša, ni kao ovaj, ni kao onaj – ti pišeš originalno, svojski, onako kako piše Mehmed Đedović iz Miljanovaca kod male bosanske kasabe zvana Kalesija, gdje ljudima nikada nije falilo nepatvorene priče i tečnog jezika kao najmoćnijeg oružja tokom vjekovne komunikacije i života.
Široka galerija upečatljivih reljefnih likova i različitih događaja osvjetljava jedno cijelo područje Bosne, ako ne i cijelu Bosnu, i kroz portrete određenih likova ti nam zapravo na najbolji mogući način ispriča – ko je i kakav je to taj čovjek bosanski; dobar i naivan, što ga počesto debelo košta.
Tako, na jednom mjestu reče nam i to kako jedan od tvojih likova ode gaziti put; pa šta to i svi mi ostali drugo radimo doli gazimo puteve u nadi da negdje idemo i da ćemo negdje stići, i zabezeknemo se kada se okrenemo i vidimo naš pometeni trag. Radi toga i takvoga pisanja – ja te tebe vrstam u prvi saf BH – pisaca.
Da je sve to tako govori i nedavna, u BiH – prestižna nagrada „Skender Kulenović“ za roman „Legionar“, no ti znaš da sam ja i prije ove nagrade cijenio tvoje pripovijedanje i ovo nije rezultat inercije dok cijela Bosna – ona koja čita i piše – bruji o ovoj nagradi; zapravo Legionara još nisam ni pročitao, ali duboko vjerujem stručnom žiriju i znam – nijesu omašili.
Ove retke završavam u mjestašcetu Bara u Švedskoj, nedaleko od grada Malme-a i samo petnaestak kilometara udaljenom od grada Lund gdje živi naš zajednički prijatelj – književnik Refik Ličina.
Prijateljski, Faiz Softić
