Da je život nekom majka a nekom maćeha, imamo bezbroj primjera. Ali u toj svojoj surovosti, kada onom kome je maćeha donese da bude gladan, žedan, go, bos, bolestan i sam, zapravo ih školuje za inadžiju ravnog sebi. Jedan od takvih jeste i naš sagovornik, pjesnik i pisac Ferid Muratović.“Kao što većina Petnjičana i Bihoraca zna moja dva mlađa brat i ja ostali smo bez oca i majke još dok smo bili jako mali, tako da nas je odgajala majka našega oca, rahmetli Hanifa, rođena Adrović”, započinje svoju priču Ferid, ustajući na pomen imena svoje nane. “Vodili smo prilično siromašan život, pa iako su nam mnogi ponekad pomagali, ipak je bilo nedovoljno za normalan život. Sa dvanaest godina sam počeo raditi. Istina, imao sam naklonost ljudi iz moje sredine, ali su sjećanja na moje djetinjstvo vrlo traumatična”, sjeća se Ferid.
I pored velike brige i budnog nadzora nane to ipak nije bilo dovoljno da se održi kao dobar đak, te je u nekoliko navrata napuštao osnovnu školu. Još uvijek se živopisno sjeća školskog pedagoga Senadije Adrović i njenih riječi: “Feride, idi u školu, biće traktora…”. Međutim, i tada se osjećao odrastao i zreo, dovoljno da brine o dva mlađa brati i nani.
Ferid je u Luksemburg došao davne ‘92. godine. Po prirodi je nemirnog duha, osoba koja voli da se druži, željan putovanja i avantura, ali uvijek u mislima sa svojim rodnim krajem i zavičajem. Prve godine u Luksemburgu operisao je sinuse. Doktor koji je radio zahvat je napravio veliku grešku pa zbog toga Ferid i danas osjeća posljedice.
“Imao sam jedan cilj – da u zavičaju, u svojoj Jasikovici napravim kuću i pomognem braći da to isto urade”, kaže zadovoljno Ferid jer je ostvario te postavljene ciljeve.
“Oženio sam se 1995. godine sa Zehrom Kojić iz Podgorice s kojom imam dva sina, Merisa i Melvina, i zahvaljujući dragom Bogu solidno živimo”, priča naš sagovornik.
Prije desetak godina u Luksemburgu upoznao je književnika Faiza Softića sa kojim se često druži.
“Dao mi je svoje knjige i knjige još nekoliko pisaca iz našeg kraja koje sam brižljivo iščitao, i tada se u meni javila želja da i ja, na neki svoj način i kroz stihove ispričam dio svoje priče. Prebacujući misli na papir bilo mi je lakše na duši. Počeo sam pisati pjesme i nisam se u početku usuđivao to pokazati nikom. Ipak sam svoje misli na papiru nakon nekog određenog vremena pokazao Faizu Softiću i Mulu Šabotiću. Njihovi savjeti i intervencije dali su sadašnji oblik onome što sam pisao. Od njih sam puno naučio. Ubrzo su moje pjesme vidjeli i drugi koji se bave pisanjem u Luksemburgu: Ruždija Kočan, Remzija Hajdarpašić, Sead Ramdedović … Ohrabrili su me da nastavim”, priča svoju priču Ferid.
“Svoje pjesme sam objavljivao i FB stranici i tu su me moji virtuelni prijatelji podržavali. Za relativno kratak period objavio sam dvije knjižice poezije, “Spremište za moju tugu” i “Pjesme noći”. Sada pripremam i treću gdje ću uzet najuspjelije pjesme iz prve dvije knjige i ove koje sam pisao kasnije i biće to neka vrsta izbora”, kaže Ferid.
Sjetio se da se u početku nije mnogo obazirao na sumnjičavost nekih u vezi sa pisanjem.
“Da sam se družio sa lopovima – bio bih lopov ili sa kockarima – bio bih kockar, a kada se družim sa ljudima koji pišu i sam pomalo ponešto napišem. Druženja sa ljudima od pera me inspirišu, jer uživam u društvu produhovljenog svijeta. Da je dao Bog da sam još kao dijete imao priliku da u svojoj blizini imam takve ljude – moj životni put bi se umnogome razlikovao od ovog kojega sam prošao. Zahvalan sam Bogu i sudbini što mi se posrećilo da i u zrelim godinama sretnem srodne ljude i zapravo, vidim gdje je bilo moje mjesto”, kaže pjesnik iz Jasikovice.
Ferida Muratovića život nije mazio, ima puno toga preživljenog, više lošega, nego dobroga, i o tome želi pisati. Duša je puna i krcata doživljajima i raznim likovima iz života i samo jedan djelić toga je uspio prebaciti na papir.
“Raduje me kada čujem da mi govore kako brzo učim. Jedan od pjevača sa naših prostora snimio je pjesmu po mom tekstu i to me raduje, posebno kada je čujem da se emituje na radiju ili uživo na koncertima i raznim feštama”, ponosno priča naš sagovornik.
Dodao je na kraju da “brižno gleda prema zavičaju i da pokušava u okviru svojih mogućnosti da pomogne.
“Radujem se svakom koraku naprijed, a oni su evidentni. Kada baš ništa drugo ne mogu pomoći, a javi mi se želja – toga trenutka sjedam i otpočinjem pjesmu, vjerujući da će moj glas stići tamo gdje ga upućujem”, zaključio je pjesnik iz Jasikovice Ferid Muratović.
Emir Muratović
