U emisiji Putevi i raskršća gost je bio nastavnik i kulturni entuzijasta i veliki radnik Reho Ramčilović. u nastavku pročitajte jedan dio razgovora sa njim.
Koliko škola u kojoj radite ima učenika ?
REHO RAMČILOVIĆ: Škola u kojoj ja radim ima neđe oko 200 učenika. To je osnovna škola „Mahmut Adrović“ Petnjica. A sretnijih godina krajem šesdesetih, sedamdesetih ta škola je brojala oko 1200 učenika. U njoj su uglavnom dobri đaci, dobra đeca. Ovo mjesto je tako – đeca su jako vaspitana, disciplinovana, imamo veliki broj lučonoša. Radim kao profesor maternjeg jezika i književnosti punih 37 godina. Moje prvo radno mjesto je bilo u osnovnoj školi „Goduša“, pa sam onda radio u osnovnoj školi „ 25 maj“ Delimeđe. To je mjesto blizu Tutina, onda osnovna škola „Savin Bor“ , osnovna škola „Trpezi“, osnovna škola „25 maj“ Vrbica a od 2006. godine radim u ovoj, matičnoj školi „Mahmut Adrović“ u Petnjici. Najljepše mi je bilo i uvijek ću se sjećati tih prvih radnih dana u školi „Goduša“. Iako sam prva tri mjeseca pješačio iz Lagatore do Goduše dva sata. Tada sam bio mlad, pun elana, volje i energije i tako sam sa lakoćom radio i sve od sebe davao da to što znam i umijem prenesem đeci. Sada su uslovi za rad učenika u školama veoma dobri, jer se pobrinulo društvo i škola da đeca sa udaljenih mjesta, kao što je Ponor, dolaze kombijem. Takođe su sada uslovi za rad daleko bolji nego onda kada sam počeo da radim, standard naše škole je isti kao i u Podgorici. Ne može se niko sada žaliti da u školi nijesu dobri uslovi za rad.
Kakav je nivo kulture u ovom kraju ?
REHO RAMČILOVIĆ: Presjednik sam amaterskog pozorišta „DIVAN“ Petnjica. Ono je osnovano 15. aprila 2015. godine. A kako se to izrodilo, ako se pitate, reći ću vam da sam kao nastavnik maternjeg jezika uvijek vodio dramske sekcije. I u svim tim školama sam imao jako talentovane đece za glumu. Što se tiče kulture Petnjica se može pohvaliti i ravnati sa mnogim drugim gradovima. Bio sam i presjednik „KUD-a Bihor“ i mogu se pohvaliti da smo mi 2011. godine u Turskoj predstavljali Crnu Goru na festivalu i da smo bili u prvih 20 od 40 država koje su učestvovale. U tom kulturno umjetničkom društvu postojala je dramska sekcija u kojoj su se đeca dokazivala da imaju talenta za glumu. Upravo su mi oni dali ideju da osnujemo pozorište u Petnjici. Prvenstveno Emir Muratović , moj glavni glumac koji se bavi glumom od malih nogu. On igra i u beranskom pozorištu a sada je član i našeg pozorišta „DIVAN“ Petnjica. Zatim Neris Muratović, Hana Muratović, Meldin Kočan, Amela Latić, Alena Korać, Elmar Korać, Anarma Muratović, vidio sam koliko su oni skloni toj glumi, tom humoru i odlučio sam da osnujem ovo pozorište, koje je sada registrovano. Moram reći da mi je u svemu tome pomogao i Enver Eljo Rastoder. Odmah nakon osnivanja dobili smo poziv iz Luksemburga. Organizator je bila Bošnjačka zajednica i Zavičajni klub Bihor. Izveli smo dvije predstave „Poštar Haso“ i „Babo baš umro“. Takođe je Emir Muratović napisao, režirao i izveo nekoliko dijaloga sa Nerisom Muratovićem. Publika je bila fascinirana, oni nijesu mogli da vjeruju da su to naša đeca, mislili su da ovo igraju neki profesionalci. Za Emira su mislili da sam ga doveo iz nekog poznatog pozorišta. Rekao sam da je to momak iz Petnjice i da je član pozorišta.
Kada sa toliko ljubavi i entuzijazma pričate o mladim ljudima koje ste učili i sada ih srijećete mnogi od njih su postali ljudi, kako se osjećate sa onim što su njihove šanse ovdje u Petnjici ?
REHO RAMČILOVIĆ: Kada ste pomenuli te moje bivše učenike koju su sada profesori, doktori i tako dalje, za mene je zaista najveća nagrada kada mi kažu – profesore hvala vam za ono što ste nas možda tada malo i mučili ali evo sada smo postali ljudi. Žao mi je što ti ljudi nijesu ostali da žive ovdje. Oni su u nekim drugim državama postali dekani, prodekani, doktori nauka… Šteta je što takva elita nije ostala ovdje. Sada povratkom opštine očekujemo da će biti zapošljenja i da će se učiniti sve da se poboljšaju uslovi za život ovdje.
U decembru prošle godine izdali ste knjigu „Počeci pismenosti Bošnjaka Petnjice“. Kako ste došli na ideju da se bavite ovom temom ?
REHO RAMČILOVIĆ: Uvidio sam da nema pisanih tragova i da se skoro niko nije bavio ovom temom. Ova tema možda nije dovoljno obrađena ali neka ova moja knjiga bude podstrek onima čiji je to posao – doktorima istorije, književnosti i tako dalje. Hafadži Salih je čovjek koji je došao iz Turske kako bi Bošnjake učio pisanju i čitanju. Ta prva slova pisana su Arabicom, to je neka vrsta arapskog pisma. Kasnije jedan od prvih naših ljudi koji je bio pismen i koji je prenosio znanje na našu djecu bio je Hašin Kočan. Tada su otvarani Mektebi u koje su ljudi išli kako bi nešto naučili a prvi Mekteb je bio u Paljuhu. Ljudi koji su u to vrijeme završili medresu u Đakovici bili su Latić Mula Meljko, Rastoder Osman koji je bio i Imam u ovoj džamiji. Prvi čovjek iz našeg kraja koji je zvanično postao učitelj jeste Ćazim Crnovršanin, on je jedini Bošnjak koji je u to vrijeme završio završio učiteljsku školu u Beranama 1928 godine.
