Faik Adrović je u emisiji Putevi i raskšća govori o školovanju nakon odlaska Turaka sa prostora Bihora.
FAIK ADROVIĆ: Poslije odlaska Turaka sa ovih prostora, muslimanima je bilo uskraćeno školovanje – kako muškoj tako i ženskoj djeci. Međutim, oni koji su bili iz imućnijih porodica, su preko veze u vlasti ostvarivali pravo da upišu svoju djecu u medresu. Medrese su bile u Sarajevu, Skoplju i jedna na Kosovu. Hajro Duraković je prvi đak sa ovog terena koji je završio medresu. Ovu školu tada završili su i Nemet Hodžić, Džeko Odžić, Sabit Adrović i još nekoliko od njih. Odmah nakon završetka školovanja kod nekoliko ljudi iz ovog kraja probudila se svijest i počeo je otpor tadašnjoj vlasti iz Beograda. Tek je 1913. godine kralj Nikola naredio da se otvore prve škole u Bihoru i to prvo u Petnjici pa zatim i u Vrbici, Trpezima, Savin Boru i Azanama.
Kako su nekad izgledale prosidbe, vjeridbe i sami čin vjenčanja?
FAIK ADROVIĆ: Ranije je postojao sistem na taj način što su se ljudi odnosno i sami očevi koji su imali sinove za ženidbu raspitivali kod prijatelja ko ima djevojku za udaju. Poslali bi dva do tri čovjeka kao prosce kod oca od te izabrane djevojke. Raspitali bi se za imovno stanje – koliko imaju stoke, zemlje i tako dalje. Ako bi odgovaralo ocu djevojke on bi je pustio da se uda. Nakon toga bi se ugovarao bi se termin svadbe. Vjenčanje je obavljao hodža.
