U Luksemburškom gradiću Rumelanžu, okruženom šumovitim brdima, na samom jugu države, tik uz granicu sa Francuskom živi stotinak porodica porijeklom mahom sa sjevera Crne Gore i Sandžaka. Većina od njih dolaze iz bihorskih sela.
Ovaj, nekad rudarski gradić, sa oko pet hiljada stanovnika, primio ih je u svoja njedra. Neki od njih ovdje su se situirali još sedamdesetih godina prošloga vijeka, kupili kuće, stanove i tu ostali. Tu će, po svoj prilici, ostati do kraja. Među njima živi i porodica Faka Ličine porijeklom iz Bihora. Njih petoro; otac Fako, majka Esma, rođena Hadrović dva sina Elvis i Esnad i kćerka Lejla.
Fako svakog radnog dana rano ujutro uzima torbu i, kao većina svojih zemljaka, odlazi na posao. Supruga se brine o kući, a djeca idu u školu. I tako svaki dan. Na prvi pogled – ništa neobično; međutim nije baš tako.
Od desetak hiljada doseljenika sa sjevera Crne Gore i Sandžaka u Luksembiurg – Fako je možda jedini koji često uz gusle pjeva epske pjesme, a ponajčešće Ženidba bega Ljubovića. Ako vas nekim slučajem put nanese ovim luksemburškim gradićem i nađete se u večernjim satima u ulici Sente Sebastijan – čućete čarobne zvuke Fakovih gusala. A i to, možda, ne bi bilo ništa neobično da Fako ne pripada generaciji, koju, uglavnom, ova vrsta pjevanja ne zanima i smatra ga prevaziđenim, parahronim i huškačkim.
A gusle ko gusle, na Balkan su došle, kako govore poznavaoci istorijskih događaja, iz zapadne Azije sa osmanlijskom vojskom kako bi uz junačke pjesme podizale borbeni moral, podsticali vojnike na borbu i istrajnost. Brzo su prihvaćene na Balkanu te se u mnogim kućama na prostoru Crne Gore, Srbije, Bosne i Sandžaka bile nezaobilazan instrument koji je visio na počasnom mjestu u kući i skidale se u raznim prilikama, a u muslimanskim kućama – posebno tokom ramazana.
Dok su Srbi i Crnogorci u svojim pjesmama uglavnom opjevavali bojeve i naglašavali svoje pobjede i silu vojničku, te potcrtavali na hiljade ubijenih Turaka, kad Bošnjaka – muslimana se pjevalo o ženidbama, preudajama i otmici djevojaka i rijetko kad o bojevima.
Najpoznatija muslimanska epska pjesma bila je i ostala „Ženidba Smailagić Meha“ sa 12 310 stihova, najduža poslije Homerove Ilijada i Odiseja, a njen pjevač čudesnog glasa Avdo Međedović i dan-danas se proučava na univerzitetima širom Amerike kao epski pjevač sa Balkana, ili Homer sa Obrova.
Pogibija Čauša Murata
Fako Ličina rođen je 1970. godine u bihorskom selu Korita koje se ispruženim prstima dodiruje sa visoravni Pešter. Pripada redu planinskih sela i jedno je od najljepših u tom dijelu Sandžaka. Od vajkada su ovdje živjeli gorštaci na dobrom glasu, dobri domaćini i hrabri i odvažni ratnici.
Jedan od njih bio je i čuveni čauš Murat Ličina, Fakov čukundjeda, koji je, 1912. godine poginuo u borbi sa crnogorskom vojskom na Jasikovcu, brdu iznad Berana. Prije pogibije samovoljno je zauzeo topove za kojim su sjedeli nišandžije koji su izdali svoju vojsku i topovskim đulima prebacivali položaje crnogorske vojske. Čauš Murat Ličina je, gađajući direktno u neprijateljske redove, nanio nezapamćene gubitke protivniku, ali je ipak crnogorska vojska uspjela da ih opkoli i zarobi čauša Murata. Priča se kako je crnogorski vojnik tri puta kolašem pucao u njegova prsa – Murat nije padao. Te se ovaj okrene popu i kaže:
– Udri pope, ovaj ne pada. – Pop mu pruži svoj pištolj: – Meni vjera ne dozvoljava da ubijam, evo ti.
Kada je ovaj opalio popovim pištoljem – čauš je pao.
Poslije bitke na Jasikovcu – kralj Nikola izdaje naređenje da crnogorska vojska i svako ko je u prilici ubija svakoga ko nosi ovo prezime. Tada, u strahu za vlastiti život, jedan broj porodica Ličina uzimaju druga prezimena: jedni uzimaju prezime Mekić po hodži Meki Ličini, drugi Alihodžić po hodži Aliji Ličini, a treći Kujovići po Kuju Ličini.
Od tada gusle su prisutne u mnogim porodicama Ličina; opjevavala se pogibija Murata Čauša i uz njih pjevale druge epske pjesme koje su posredstvom velikih guslarskih majstora dolazile u bihorski kraj. Kako kaže Husein Bašić:
– Vrijeme i trajanje epskih pjesama u usmenoj narodnoj predaji Bošnjaka Srbije i Crne gore se uglavnom poklapa sa periodom tursko-osmanske vladavine balkanskim zemljama i narodima. Zato one cjelokupnim svojim bićem potvrđuju da su ne samo duhovni izraz toga vremena, već se širinom zahvata epskih događanja i izborom epskih junaka, uklapaju u širi kontekst bošnjačke epike na južnoslovenskim prostorima. Zato se za pojedine varijante zabilježenih bošnjačkih epskih pjesama ne može posigurno tvrditi da su prvobitno nastale u Bosni ili Hercegovini, ne samo što je za osmanskog vladanja mnogo šire područje bilo isti duhovni i administrativni prostor, već i što bi se time anulirao stvaralački doprinos u svijetu čuvenih narodnih pjesnika-pjevača rodom iz Sandžaka, kakvi su: Ćor-Huso Husović, Avdo Međedović, Salih Ugljanin, Murat Kurtagić, Kasum Rebronja, Sulejman Fortić, Alija Fjuljanin, Ašir Ćorović i drugi, čijim su se umijećem stvaranja epskih pjesama od poznatih sižea američki naučnici Milman Parry i Albert Bates Lord poslužili da obrazlože genezu antičkih epova – Ilijade i Odiseje.
Guslanje učio od oca Mustafe
Čudni su životni putevi Faka Ličine; kada mu je bilo šest mjeseci – roditelji su odlučili da se razvedu. Ostao je sa ocem i njegovom majkom – svojom nanom. Ona mu je zamijenila majku. Kuća je bila na osami i otac Mustafa, u dugim zimskim noćima, satima bi pjevao epske pjesme ili, kako su ih tada zvali – krajišnice. Nekad i iz dosade. U Fakove uši ulijevali su se zvuci gusala, pa je i on, vrlo mlad, krenuo očevim stopama. Još u prvim pokušajima – vidjelo se da ima dara, te ga je otac podsticao, a Fako učio od njega, kradući manire kojima je Mustafa vješto baratao.
U kući Faka i Mustafe Ličine gusle su prisutne još od 1920. godine, to je podatak koji se brižljivo čuva u njihovoj porodici.
Sjeća se Fako mnogih guslara koji su pjevali u njihovoj kući, a u najsvježijem sjećanju živi lik guslara Bejta Smakića koji je redovno pjevao krajišnice Mali Mehmetaga, Ropstvo Serdarage Muja i Ženidba Čengić Alibega.
Fako Ličina je nedavno naručio nove gusle koje će izraditi jedan od najpoznatijih majstora gusala u Crnoj Gori, a dok te ne stignu služiće se starim očevim koje su stare preko četrdeset godina. U rodnoj kući u Koritima i dalje vise gusle djeda Jakupa koji je također bio vrstan guslar, a koliko su stare – možemo samo nagađati
F. SOFTIĆ
