Esad Rastoder, predsjednik Bošnjačkog saveza u Njujorku, dr je u razgovoru za Radio Petnjica a u emisiji “Putevi i raskršća” govorio o svom odlasku u daleki svijet.
ESAD RASTODER: Redovno dolazim u Petnjicu i to od 1981. godine od kada sam otišao otuda. Ona cesta je i dalje ista, malo je popravljena i par ljudi se izborilo da se preko Lješnice dobije neki putić. Ako država misli iskreno dobro Bošnjacima jednom mora da kaže i da prizna sve svoje greške. Amerika je jednom ratovala u Vijetnamu i priznala da je pogriješila. Dobro zapamtite, dok se god ne raščisti sa prošloću, budućnosti nema ni za nas ni za naše komšije Srbe, Crnogorce itd. Mi iskreno treba da se pokajemo i da kažemo šta se i kome uradilo, u svemu – politici, istoriji, življenju… i ako to ne uradimo nemamo nikakvu budućnost.
Danas se ide iz Petnjice, a sjutra će ići iz svih djelova države. Nemoguće da država ne može dovesti jednu veliku kompaniju. Otvoreno pitam, zašto je Vlada prije nekoliko godina od novca iz Luksemburga, koji je bio namijenjen da se otvori fabrika sireva u Petnjici premjestili u Berane i ta je fabrika propala. Naravno, u pitanju je sukob interesa. To je loše za privredu Crne Gore i ta privreda mora da propadne. Moram da vas podsjetim da je poljoprivredna zadruga u Petnjici 1976. godine imala 1.300 ovaca, i tamo nismo imali gdje da ih izvodimo na ispašu. Ja i dva moja druga smo išli sa njima na Žabljak i tamo smo spavali u dva kućera. Ovce su plasirane u Nikšić na klanje i onda se meso izvozilo u arapske zemlje. Jel moguće da se to opet ne može obnoviti i da se iskoriste te povoljnosti za stočarstvo na sjeveru Crne Gore.
Sva pitanja koja tište Petnjicu, ja sam na svim sastancima potencirao – od Vujanovića, Krikokapića, ministara, Dritan Abazović i mnogih drugih. Sa predsjednikom opštine Samirom Agovićem sam o svemu pričao. Njihova priča se svodi na otvaranje malih i srednjih preduzeća, ali to ne može da pomogne Petnjici, to je puko preživljavanje. Kada pomenete Petnjicu i Bihor meni i mnogima koji misle kao ja odmah nas asocira na tugu. Lijepo je doći, vidjeti i sresti se sa nekim ljude iz svoje generacije. Međutim, ljudi su iseljeni. U mom selu, u Rastodera nema ni 15 kuća. Jedino ljeti dođu, a ostalo vrijeme uglavnom je staro stanovništvo. Škole prazne i više se ne upisuje ni 30% od onoga što se nekada upisivalo. Petnjica je još uvijek selo – nema infrastrukturu, bez plana, i iskreno da kažem jedino ono malo Doma što je urađeno, i čujem, putem radija da se hvale iz Islamske zajednice da se napravilo ne znam ni koliko džamija, gasulhana… Pitam se zašto niko iz civilnog sektora se nije pohvalio da je otvorio neku fabriku i zaposlio barem 10 radnika.
Tako da je meni Petnjica ista kao 80-tih, 90-tih i 2016. godine i ona će uvijek biti ista, jer tamo niko ne želi da digne Petnjicu. Ona je i dalje rupa na karti Crne Gore. Trebali bi istoričari da pokrenu, ako smiju, i da kažu zašto je Petnjica od 1945 pa na ovamo tako kažnjena. U nju se nije ni ulagalo, a znamo da je to bila politička odluka koja je skuvana u Beranama. Dok je Petnjica bila pod Beranama, sredstva se nijesu tamo ulagala. Bilo je sve blokirano i to je istina a porez se ubirao iz Petnjice. Čak su se i danas granice Berana spustile blizu Petnjice. Ako smo glasali za nezavisnu Crnu Goru zašto Vlada nije uložila u Petnjicu.
Da nije bilo Bošnjaka, nikada Crna Gora ne bi bila nezavisna – To vam ja garantujem jer znam da je pet hiljada nas došlo da glasa za nezavisnot a danas ne možemo da glasamo za one za koje mislimo da će donijet dobro Petnjici. N interesuju nas političke partije. Ako danas neko misli da može da prijeti Petnjici i Bošnjacima grdno se prevario.
Cijeli razgovor na YouTubu kanalu radija Petnjica
