U emisiji “Putevi i raskršća” gost je bio Predrag Lutovac, arheolog i kustos Polimskog muzeja iz Berana. U ovom dijelu razgovora osvrnuo se na nalazišta u Bihoru iz doba turske dominacije
Za taj period mogu reći da smo aktivno učestvovali u izradi projekta i u njegovoj realizaciji da se džamija u Petnjici dovede u prvobitni red i oblik. Prvi put kada smo izašli na teren, džamija je bila omalterisana, čudnog izgleda, jedinstvena zbog toga što ima tri sprata, ali arhitetonski nam nije bilo jasno, i bilo je očigledno da je narušen njen prvobitni izgled. Možda to fino izgleda, ali nije to – to, nije autentično. Odmah smo reagovali, u saradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika, uradili smo projekte i doveli džamiju na njen prvobitni izgled. Osim nje, naše interesovanje je bilo usmjereno na Bihor grad, a prije 5-6 godina smo radili Hajdar Pašinu džamiju u Radulićima. Džamiju u Radulićima smo radili sa velikim zadovoljstvom. Imali smo dobru saradnju sa mladim hodžama iz Bijelog Polja, koji su došli da nam objasne sve ono što čini sadržaj jedne džamije. Profesionalno smo i sistematski otvorili džamiju i utvrdili da je podignuta početkom 17 vijeka. Hajdar Paša je u dolini napravio svoje hanove i džamiju, za koju mogu slobodno da kažem da je jedan od najreprezentetnijih džamija na prostoru Gornjeg Polimlja. Ona nije velikih dimenzija, 8 x 9 metara, skladno i dobro urađena, tačnih dimenzija. Tu prvi put srećemo da u svodu, u kupoli džamije budu ugrađeni akustični sudovi. To je keramički sud, cilindračnog oblika sa malim otvorom, ugrađuje na određenom rastojanju u svodu koji je od sige da bi se dobila akustika. Mali šapt je mogao da se čuje. Zaprepastio nas je kvalitet na koji je način rađen minaret. Od sige, spajan klamfama. Naravno, završili smo arheološka istraživanja, napravili dokumentaciju i to je sada u postupku da se proglasi za kulturno dobro Crne Gore. Radili smo i za IZ Crne Gore. Ima puno objekata na području regiona Petnjice koji su interesantni, ali na žalost moram da kažem ono što sam primijetio godinama istražujuči na tim lokalitetima, da polako gubimo onu profanu, arhitekturu življenja i stanovanja. Taj stambeni prostor gdje se nekada živjelo, mi dijelimo na dva dijela – na stambeni i strategijsko-stambeni. Na prostoru Godočelja i Petnjice postoje takvi prostori, ali sve ih je manje.. Karakteristično je za njih da je prizemlje građeno od kamena, a sa drvenom nadgradnjom. One i danas postoje, ali na žalost sada su pokrivene sa raznim limovima, umjesto šindrom. Najbolji primjer jesu Ganića kula i Kula Redžepagića koje su pod zaštitom.
Ako postoji interesovanje u Petnjici za sve ono što ima veze sa tim krajem, mi smo otvoreni naravno. Sve što nađemo ne čuvamo radi nas već za buduća pokoljenja. Imamo dosta predmeta iz pomenutog perioda, etnologiju toga vremena – suđe, kako seosko tako i gradsko, imamo i dosta nakita. Ono što nemamo je komleti muslimanske nošnje, kako gradsku tako i seosku, mušku žensku, jer je veliki dio etno materijala ili bačen ili ponešen za inostranstvo, a to je trebalo čuvat ovdje.
