Evo opet stiže ponedeljak, početak nove sedmice, a samim tim i vrijeme za jednu novu kontroverznu temu o kojoj ćemo, nadam se, ravnopravno raspravljati cijele nedelje.
Ženski individuum je oduvijek bio omalovažavan. Dosta toga se zahvaljujući hrabrim žena, koje su se borila za naša prava, s vremenom promijenilo. Nismo više zamjenljivo stvorenje, koje mora da rodi što više muških nasljednika, da kuha i čisti kuću. Imamo više faktora koji nas definišu. Ima muškaraca koji podržavaju svoje supruge i kćerke da bi ostvarile ono što žele, ali nažalost postoji u druga strana medalje.
Već čujem kritičare koje uzvraćaju: „Kakva prava? Pa žene imaju sva prava. Šta hoćete više?“
Da li ste znali, da je uspjeh 20. vjeka da žene imaju pravo na glasanje? Da je prije par decenija bilo normalno pitati svoga supruga za dozvolu za rad i da žensko nije smijelo da odredi, da li hoće spriječiti trudnoću ili ne? Napretci, koje sam sad samo ukratko navela su uspjesi zadnjih sto godina i žene koje su se tada za sva ta prava borile radile su to iz namjere da bi se mi – žene – osamostalile i da bi nezavisno kročile kroz život, samouverene i bez diktata muškog pola. Nažalost imam osjećaj nismo uspjeli da zadržimo naša tek dobijena prava. Da smo stali. Ne razvijamo se dalje.
Odkad sam u godinama koje se u društvu obelježavaju kao godine „pogodne“ za udaju, primjećujem da se pogotovo u Bihoru uloga žene iz perspektive muškaraca, a nažalost i iz ženskog ugla, mjenja. U okviru mojih odmora u Crnoj Gori uvijek slušam istu ploču: „Vrijeme ti je da se udaš, ostarit ćes“, „Moraš da rodiš muškog nasljednika, šta će ti žensko“, „Šta će ti fakultet, udaj se“ ili „Moras da se udaš za našeg čovjeka. Ako ga u Njemačkoj ne nađeš onda ga dovedi iz Bihora. Imam ja tu nekog“ itd. Što mi više teku godine sve su me više reducirali na to da sam žensko, koje treba da bude ljepo i mirno i da rodi što više dijece (po mogućnosti ne žensku). Imam osjećaj da moram da požurim zato što mi izlazi rok trajanja, baš kao nekom jogurtu u mom frižideru. Kroz razgovor sa drugim djevojkama uviđam, da veliki broj tako misli kao one osobe, koje mi govore ono što sam maloprije navela. Zašto se mi kao žene tako omalovažavamo? Puno muškaraca potencira da imamo takvo mišljenje po principu „ja smijem tebe da biram, a ti mene ne“ i više je muškaraca nego žena koji uzimaju sebi za pravo da dođu iz dijaspore na odmor, da iz jedne količine mladih, ljepih i obrazovanih djevojaka izaberu jednu omiljenu kao što je biram između eurobloka ili krem bananica, da je ožene i da je kao neki kofer ili namještaj ponesu kući. Momci, pa je li vi mislite da smo mi igračke? Izgleda da je tako, inače bi pokazali veće poštovanje prema ženama. Ja tu ignoranciju i prepotentnost osjećam uvijek kad pročitam neke komentare na fejsbuku. Naravno ima tu i muškaraca koji me podržavju ili, ako nisu istog mišljenja, na jedan konstruktivan način uzvrate komentar. Jos jednom vam se zahvaljujem za to. Treba nam vise takvih ljudi! Nazalost je količina muškaraca koja na jedan veoma gadan i neukusan način komentiraju to što ja pišem veća. Imam osjećaj da baš zbog činjenice što sam žensko uzimaju sebi za pravo da mi odgovore onako kako odgovore. Izvinite, neću prestati da kažem ili pišem šta mislim, baš zato što sam žensko i što mi se neki vaši muški i bahati komentari ne sviđaju. Zbog toga uzimam sebi za pravo da izjavim svoje mišljenje, kao što i vi svi imate pravo da izjašnjavate vaše. To je demokratija, zar ne?
A meni treba pomoć! Žene, gdje ste da mi malo pomognete, u ovoj džungli različitih stavova? Zašto se ne uključujete u diskusiju? Znam da imate svoje mišljenje, zašto ga ne izjašnjavate? Jesu li se feministkinje vjekovima borile za naše sadašnje ćutanje i prepuštanje?
Znam da imamo veliki potencijal. Pametne smo, imamo svoj stav i svoj glas. Sigurna sam u to da svaka od nas može da postigne još više nego što misli. Iskoristimo naše šanse, i ako imamo osjećaj da ih nemamo, omogućimo ih sebi! Ne dozvolimo sebi da postanemo rob ovog „muškog“ društva. Ne dozvolimo da nam neko govori da smo loše majke zato što radima cijeli dan. I ne dozvolimo da nam neko govori da je smisao ženskog bića biti samo žena.
Dakle moj apel tebi, lijepa ženo, djevojko:
Ustani.
Budi hrabra.
Reci šta misliš.
Školuj se.
Udaj se iz ljubavi.
Pomjeri granice.
Za sebe. Za sve žene. Za bolju budućnost – sa jednakim pravima za sve nas.
I za kraj: Šta bi vi muškarci bez nas žena? Ne zaboravite – iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna jaka žena.
