Pjesma „Velika Vidjelica“ je inspirisana atmosferom borbe koja je vođena za nezavisnot Crne Gore, ali je ujedno i poetska opomena kako se treba ponašati nakon proglašenja nezavisnosti.
Sad dobro pazi,
dražesna moja ljepotice,
sada kada si na svojoj stazi,
da se previše ne zaljubiš u svoje ljupko lice.
Lijepa jesi i velika jesi,
i slavljena i neka tako vječno bude,
sad pazi i u dobru previše se ne zanesi,
i kada grle dobro pazi na ljude.
I jesi dragulj i gorsko oko Balkana,
ispod zaljubljenog vasionskog gnijezda,
jesi zvjezdana hrana,
nebeskog grožđa zvijezda.
A sad dobro otvori oči,
ne dozvoli da te laž zavoli,
ko je jednom vrebao da ti doskoči,
i kada grli i ljubi, može da te zaboli.
Ko se srčano srcem borio za tebe,
nedaj da izgubi nadu,
da mu srce usamljeno zebe,
da pomisli da istinu kradu.
Tako ti Lovćena i Bjelasice,
nedaj da ti se ništa robe zavuku ispod kože,
oni koji su pljuvali u tvoje časno lice,
oko tvojih skuta sad bi da se množe.
Tako ti Cetinja tvoga
i tvoje Podgorice,
sjeti se neba rumenoga,
crveniih trgova koji su ti ozvjezdali lice.
Nemoj da previše digneš glavu,
da ne vidiš one koji su vazda u tebe gledali
i uvijek bili u pravu,
da ti se učini da su sada mali.
U predvečerje velike vidjelice,
bila si mirisni buket cvijeća sa Lovćena,
Hajle, Gorice i Bjelasice,
sad budi obična topla sveljudska sreća.
Nemoj da se svetiš sada,
što je zabluda bilo,
neka se samo od sebe raspada,
što je dobro i bogu je milo.
