Hakija Muratović, predsjednik zemljoradničke zadruge i funkcioner petnjičke Bošnjačke stranke u emisiji “Putevi i raskršća”
U više navrata sam išao sa delegaciom opštine da posjetimo naša udruženja u dijaspori i naše ljude tamo. Oni su se više oprijedili da ulažu u primorje. Mišljenja sam da će to potrajat još neku godinu i da će i od toga dići ruke. Iz prostog razloga što njihova djeca ne vide ništa interesantno u Petnjici u odnosu na ono što imaju tamo. Dođu, budu ovdje par dana i to je to. Svi su napravili velike kuće ovamo, željeli su sa tim na neki način da svoju djecu vežu za ovaj kraj, ali nijesu uspjeli u tome. Ta djeca nemaju puta da dođu do svoje kuće. Zbog puta mi ne možemo da privučemo investitore. Na našem prostoru skoro da ima kuća koliko i stanovnika, a po popisu stanovnika oko 6.700, ali realno da gledamo, mislim da nema preko 4.500.
Moja porodica je brojna. U jednom trenutku je bilo 25 članova. Svi smo živjeli u zajednici i bavili smo se poljoprivredom i stočarstvom. Skoro svi smo imali svoja zaposlenja kod kuće. Davne 1977. godine sam se zaposlio, napustio studiranje, oženio se i formirao porodicu i to su razlozi koji su mene vezali ovdje. Ima članova i moje porodice koji su pošli van. U početku se išlo za Bar i Podgoricu, ali kada su ratovi počeli naš narod je osjetio neku nesigurnost. Sjećate se tada kompletno rukovodstvo SDA je bilo uhapšeno samo zbog toga što su bili za rešavanje svog nacionalnog identiteta političkim putem.
To tada nije odgovaralo vlastima. Ta previranja i naša hapšenja, naš narod je shvatio kao signal i počelo je iseljavanje, samo da sklone porodicu i da život spasu. Rat na Kosovu i prisilne rezervacije su takođe uticale na iseljavanje. Sve se svodi na ekonomske i političke razloge. Kada je Tito 1969. godine otvorio granice i postigao sporazum sa Njemačkom za prihvat naših nezaposlenih, tada je veliki broj naših otišao ali bez porodica.
Jedini jači privredni subjekat tada je bila fabrika celuloze i papira u Beranama, koja je nekada zapošljavala i do 2.500 radnika, a sa ovog područja je bilo 5-6, a možda do 10 ljudi. Ovaj kraj je bio osuđen na propadanje, da se ne razvijamo i sve je bila politika. Planski je rađeno da se ukine status opštine, da se ne razvijamo, već da se raseljvamo. Mi Bošnjaci smo tretirani kao ostatak Turaka iako nijesmo bili. E sada možete da zamislimo kakva je svijest bila ugrađena kod pravoslavaca – ako znamo da su Turci vladali toliko koliko su vladali. Bilo je pretresa od strane policije pa iako su pokupili sve od oružja pretresali su samo da bi nas maltretirali. U Plavu je pokršteno 12.000 muslimana, i onda vam je jasno kako se narod osjećao. Planski su se čistila naša sela i naseljavali ih pravoslavnim stanovništvom. To je trajalo sve dok Turska nije ušla sa kapitalom na Blakan i počela da ulaže. Onda su uvidjeli da je turska dobronamjerna država i da nije ono što su mislili da je, tako da smo i mi prestali da budemo Turci.
Svima je poznato da su Bošnjaci dali maksimalni doprinos za izglasavanje nezavisnosti Crne Gore i mi je prihvatamo kao svoju. To je moja država i niko mi ne može reći da sam neko strano tijelo i da treba da idem negdje. Moja nacionalnost je bošnjačka i dosta se napredovalo na tom polju. Mi se sada organizujemo kao politčki faktori. Nema više prisila prema nama kao stranci, lojalni smo građani i to je naša država. Nije trebalo da nam držva ništa obećava, jer sva obećanja nijesu realizovana. Prvo nemamo puta da normalno dođemo do Petnjice. Ima pomaka, učestvujemo u vlasti, dobili smo opštinu, i sada je u dobrom dijelu na nama samim. Postoje obaveze i poslove koje treba sami da realizujemo, moramo sami da uređujemo naše dvorište. Držva bi mogla da pomogne jer je doprinijela našoj migraciji i iseljavanju. Država se problemom iseljevanja ne bavi na sistemski način. Da bi spriječili iseljavanje, potrebno je da se ljudi zapošljavaju, jer smo u situaciji da nas napuštaju stručni kadrovi.
Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.
