SAIT ŠABOTIĆ O POČETKU PISMENOSTI I OBRAZOVANJA U BIHORU

Hajdarpašina dzamija

Ima jedna zanimljiva priča o čovjeku koji je otišao iz Bihora i bio odsutan monogo godina. Radi se o Metu Duroviću iz sela Goduše, na čijem mezaru danas stoji interesantan datum. Na nišanu je stoji datum 1610 -1700 godina a podigli su ga njegovi čukun unuci. Njegovi potomci tvrde da je on bio čovjek koji je uspio da završi visoke vjerske škole, da se čak jedno vrijeme školovao u Arabiji, nakon toga da je prešao na području današnjeg Egipta, koji je tada bio u sastavu osmanske imperije i da se nakon 30 godina odsustva, vratio u svoj zavičaj. Bio je obrazovan čovjek koji je govorio nekoliko jezika između njih i persijski, turski, arapski, i da je praktično bio jedan od prvih narodnih ljekara u tom kraju. Ovo nam govori da su tada mogle da se dese migracije i zbog obrazovanja. Ono što mene zbunjuje u vezi ovog čovjeka to je da na nišanu stoji godina koju smo pomenuli, a da priča koja o njemu seže i o ljudima iz njegovog vremena, upučuju da je to bilo kasnije. Možda je stari nišan bio uništen i nije dobro pročitan sam datum.

*****************

Nakoliko godina nakon donošenja u Carigradu odluke o obrazovanju, započeo je period tanzimata, tada su uslijedile velike reforme. U duhu tanzimata 1867. bila je formirana jedna posebna komisija kojoj je stavljeno u zadatak da vodi brigu o sredstvima koja su bila namijenjena za vjersko prosvetne svrhe. U tom periodu započela je sa radom prva vjerska škola za obrazovanje muslimanske djece u Beranama i time je stvorena mogućnost da omladina sa područja Bihora pohađa tu školu. U mektebu koji je bio formiran u Beranama 1869-1870 godine nastavu je pohađalo devet odnosno sedam učenika koji su konfesionalno pripadali islamu. 1869. godina je značajna za razvoj obrazovanja na području osmanske imperije, jer je pod uticajem Francuske, izvršena reforma obrazovnog sistema, u okviru koje je  bio usvojen zakon o školstvu. Prema tom zakonu je bilo precizirano da je obrazovanje bilo obavezno za mušku djecu, od sedam do 11, a za žensku djecu od šest do 10 godina. Postoje stereotipi da za žensku djecu to nije bilo moguće, što naravno nije tačno. Tada je svaki Sandžak bio obavezan da formira fond čije su se glavnice davale u zajam, da bi se od kamata po osnovu zajma, mogle izdržavati određene školske institucije. Kada govorimo o djeci pravoslavne konfesije, oni manastiri i crkve, koje su djelovali na području Bihora ili u neposrednoj blizini, školovali su djecu i ona su takođe dobila mogućnost da stiču svoje vjersko obrazovanje. Đurđevi stupovi su bili nezaobilazna insitucija koja je pružala obrazovanje djeci pravoslavne konfesije.

************************

Najveći dio učenih ljudi iz Petnjice i Bihora, koje su zvali mula, su ljudi koje su obrazovanje sticali u Đakovici, Skadru ili nekim drugim većim centrima blizu Bihora. Oni su imali dovoljno snage i energije i sami su poradili na poboljšanju obrazovnih prilika na ovom području. U periodu od 1893. pa do 1896. godine Mula Hašim Kočan koji je bio iz Godočelja je u Tucanju podigao i organizovao prvi mekteb gdje je nastavu pohađalo više učenika okolnih sela i koliko je poznato nedavno je u selu Tucanje pokrenuta inicijativa da se obnovi stari mekteb. Nešto slično je u selu Vrbica uradio tamošnji Ali Mula Dželadih Hodžić, koji je otvorio mekteb u svom selu. Sa otvaranjem tih mekteba, obrazovne prilike su se znatno popravile. U Radulićima je podignuta Hajder Pašina džamija uz koju je postojala i biblioteka, samim tim je bila i obrazovni centar, a u okviru je postojao mekteb. Kasnije će se istaći mnogi učeni ljudi iz Bihora, kao što su Mula Umer Hajdarpašić iz Vrševa, Mula Fehim efendija Hajdarpašić iz Zatona, Teufik ef. Sijarić iz Godijeva, Halil ef. Hodžić iz Vrbice itd.

******************

Sa formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine uslijediće ponovno organizovanje obrazovnih  institucija u Bihoru, pa će Bihor imati u selima Osnovne škole koje su bile četvororazredne škole, da bi nešto kasnije, iza drugog svetskog rata one prerasle u osmogodišnje škole. Bihorski kraj je danas prepoznat po velikom broju doktora nauka, magistara, profesora i drugih kadrova, koji su u tom poratnom periodu uspjeli da se obrazuju i stekli visoka akademska zvanja. Kada govorimo o školovanju hrišćanskog stanovništa sa ovog područja, spomenuo sam da je sa proklamaciom Hatišerif od Gilhane 1839. godine, hrišćansko stanovništvo je steklo zakonsku mogućnost obnavljanju starih bogomolja i podizanju novih kao i da može otvarati škole za svoju djecu, i to je bio jedan izvanredan iskorak koji je pružio mogućnost da se i rad starih skriptorija, koje su bile zamrle, obnovi. To je učinjeno sa Crkvom u Nikoljcu čiji se rad spominje sve do 1845. godine. Nešto kasnije, 1863. godine se pominje manastir u Bijelom Polju u kojem kaluđeri drže školu. Prema jednom izvještaju Bosanskog ejaleta, 1874. godine, da je zajedno sa Nopozarskim sandžačkom, bilo 112 hrišćanskih osnovnih i srednjih škola u kojima se obrazovalo 4188 učenika i 1333 učenice. U tim duhovnim centirma su čuvane i prepisivane knjige u prvom redu vjerskog karaktera, a kasnije će uslijediti svjetovno obrazovanje. Sa jačanjem i sticanjem određene autonomije Kneževine Srbije, stvorila se mogućnost da se pravoslavno stanovništvo sa tog područja moglo školovati u školama i u Srbiji. Kada je ojačao upliv Knjaževine Crne Gore u limsku dolinu, kada je oružjem proširio svoje granice, stanovništo sa područja Vasojevića će se oslanjati na Knjaževinu Crnu Goru i sa te strane tražiti pomoć u otvaranju škola. Obrazovanje pravoslavne djece će biti konretnije onog trenutka kada osmanska vlast napusti tu teritoriju a uspostavi se vlast knjaževine Crne Gore.