Sa puno radošću sam prošle nedelje pročitala članak o sajmu suvenira u Petnjici koji je organizovan povodom deset godina nezavisnosti Crne Gore. Puni ponosa, đaci osnovnih škola na područiju Petnjice kao i SSŠ „Vukadin Vukadinović“ iz Berana so prezentirali suvenire povodom tog značajnog događaja kao i suvenire sa lokalnim znamenitostima.
Za mene, koja ovakve i slične događaje samo izdaleka može da prati, je još ljepše vidjeti ogromnu kreativnost, talentovanost i veliki angažman djece.
Oni su u društvu, koje je – bar se tako čini – zarobljeno u kolektivnoj depresiji, jedna dobrodošla promjena i alternativa. Oni održavaju moju nadu živom, da su strast, borbenost i ambicionizam, atributi koji u svijesti dolazećih generacija još uvijek postoje. Na žalost, ti navedeni atributi se sa vremenom izgube, u prvoj liniji za samog sebe, a samim tim, neizbježno, i u odnosu prema opštini i državi u kojoj oni odrastaju i žive.
Kao što sam već napomenula, uvijek kad dođem u naš kraj ili kad pročitam neki članak na internetu, osjetim jednu vrstu kolektive depresije i rezignacije na individualnom kao i na kolektivnom nivou. Pogotovo u okviru diskusija sa drugim ljudima sa kojim pričam, o svojim idejama i željama koje imam za ovaj kraj, osjećam tu negativnost. U tim trenutcnima sam stalno konfrontirana izjavama kao n.pr.: „To kod nas ne može“, „Sa ovim ljudima to ne možes da sprovedeš“, „Dijaspora nam mora više pomoći“. Iz tih izjava, kao i sličnim komentarima na društvenim mrežama čujem i čitam, da su uvijek drugi krivi. Jedan kritičan pogled, na vlastito dijelovanje i refleksiju toga, ne vidim.
Ja mislim, da nisu samo drugi krivi, niti smo samo mi kao individue krivi. Istina je negdije u sredini. Naravno ima dosta dobrih, kvalitetnih ideja, koje trenutno ne mogu da se sprovedu, ali to u dosta slučajeva nije do nedostatka novca već do ljudi. Oni se više oslanjaju na to što imaju, ma koliko god to loše bilo i nisu dovoljno hrabri da „urone“ u nešto novo.
Kad sad posmatramo događaj, o kojem sam na početku ovog teksta pisala, onda vidimo, da su ta dijeca, koja su učestvovala u tom događaju (a sigurno i dosta druge dijece u istim godinama) još nisu robovi te neke kolektive depresije, koju sam već opisivala. Oni su kreativni, imaju ideja, imaju želje za bolji život i puni su energije.
Zašto je onda vjerovatnoća tako velika, da ta dijeca, koja su tako živa i snažna, rezigniraju isto kao i njihovi roditelji? Zašto ne zadrže svoj početni, djetinji entuzijazam i ne vjeruju u svoje snove?
Nisu rođeni sa negativnim mislima i puni rezignacije, nego su dijelom žrtve roditelja, škole, države i društva, koji im taj neki depresivni „gen“ polako iz godine u godinu – svijesno i nesvijesno – kao neki medikament daju, kašičicu po kašičicu, polako kroz cijeli život.
U ovom kontekstu škola za mene ima najznačajniju ulogu. Škola je ta, koja treba da umanji socijalne razlike. Škola je ta, koja bi trebala da podržava ideje i vizije svojih đaka, da prepozna i jača njihove talente i da aktivno zahtijeva njihov angažman. Treba da imaju otvorenu uho za njihove strahove. Škola mora da pripremi svoje đake na jedan samostalni život i treba ih obrazovati tako, da su svijesni svojih talenata i vrlina, da imaju pozitivan stav prema sebi i svom životu ovdje u Petnjici, a samim tim i u Crnoj Gori.
Sad će poneki opet da kukaju, da je za to potrebno više para, da se dijaspora mora više angažovati itd. Po toj nekoj argumentaciji, budućnost Petnijce je u rukama drugih a nikako u rukama ljudi koji tamo trenutno žive ili naše dijece. Po mom mišljenju nisu ni pare niti uzdržan angažman dijaspore problem.
Mogli bi donirati najbolje kompjutere. Evropska Unija ili država Crne Gore bi mogli izdvojiti puno para za obrazovanje ali to ništa neće promijeniti , dok će tim parama rukovoditi isti ti ljudi, koji su puni neke depresije i rezignacije. Negativitet bi se samo reproducirao. I na kraju krajeva nije novac taj odlučujući faktor, niti dijaspora. Značajne promjene mogu sprovesti samo roditelji zajedno sa učiteljima i nastavni plan države koji se uči u školama, koji su i baza za fundamentalne promjene naše opštine i samim tim i sjevjerne Crne Gore i Crne Gore inače.
Školski sistem i svi radnici u tom sistemu moraju da prenesu osnovne, socijalne vrijednosti kao i ljubav, ambicionizam, disciplinu i istrajnost. Svi ti atributi i vrijednosti bi trebali da djeluju kao jedan kompas za dalju budućnost .
Na čelu svih tih vrijednosti treba da stoji zadatak za sve nas, da djeca i to što oni žele, treba da se smatra ozbiljnjim. Treba im pokazati da mogu promjeniti sve, samo ako oni to žele. Ako roditelji, a pogotovo i školski sistem kao institucija, koja značajno obrazuje i formira dolazeće generacije, uspiju da u svijesti mladih manifestiraju znanje o sopstvenoj moći, onda imamo šansu da formiramo jedno društvo iz kojih naši mladi, naša budućnost, neće bježati, nego će osjećati odgovornost, da oblikuju istu tu sredinu i da joj nešto vrate.
Investicija u znanje i dobre vrijednosti naših budućih generacije još uvijek donosi najbolju kamatu i ono najvrijednije, a to je angažman i ljubav za naš kraj.
