Faiz Softić, književnik i urednik revije „Bihor“ je bio gost “Radija Petnjica” u emsiji “Putevi i raskršća”.
Kada se kaže Petnjica, mene to asocira na jedan majski dan 1979. godine prošlog vijeka kada sam u blizini jednog petnjičkog mosta, razmijenio prve riječi sa svojom sadašnjom suprugom, sa kojom imam divnu djecu i sa kojom sam sve ove godine proživio u ljubavi i razumijevanju. Druga asocijacija vezana je za festival koji se organizuje svakog ljeta, Bihorsko kulturno ljeto, koji polako postaje prepoznatljiv u regionu. Iako nisam rođen u tom dijelu Bihora, već u Donjem Bihoru, za taj kraj me veže mnogo iskrenih prijateljstava i dobrih ljudi.
Klima i prirodni milje, kao spoljašnji faktor, su jako bitni za formiranje čovjeka i njegovog karaktera. Iz svog Bihora nosim i neka nevesela iskustva. Nosim sa sobom sate pješačenja do škole po kiši, snijegu i mrazu, kao i siromaštva kao kompleks i još po nečeg drugog. Naravno, ima i radosnih trenutaka.
Bilo je perioda kada dosta dugo ne bih bio u kontaktu sa Bihorom i nijesam dolazio, ali, u zadnje vrijeme godišnje dolazim barem jednom. Petnjica je sada drugačija od one nekada, bogatija, izgrađenija, ljepša, a ono što je najbitnije, postoji nada, jer čovjek dok ima nadu mili mu se da živi.
Kakva će Petnjica biti u budućnosti, zavisi najviše od samih žitelja tog kraja. Moraju se zasukati rukavi i shvatiti da nema druge osim rada. Svi danas bogati evropski narodi su se izdigli samo zahvaljujući radu. Treba forsirati ono čemu najviše teži podneblje, kao što je uzgajanje stoke, žitarica itd. Ne treba izmišljati vruću vodu. Čujem da ima programa i treba da se shvati da se od poljoprivrede i stočarstva može živjeti i tamo, a ne da u Luksemburgu ili Švajcarskoj čiste tuđe štale.
Kada govorimo o razlozima odlaska iz Bihora, mi moramo biti svjesni da se cijela civilizacija na planeti zemlji, usmjerava prema većim centrima, i to nije samo kod nas. Međutim, lično mislim da bi država mogla mnogo više da uradi na zaustavljanju iseljavanja, a i sami građani moraju biti svjesni da nije rješenje ni odlazak u neizvjesnost. Nijesu najsrećniji oni koji su napustili kućni prag, mada ne mogu reći ni da su srećni oni što su ostali. Mislim da je država kroz određene subvencije koje je počela da dodjeljuje onima koje žele da se bave zemljoradnjom i stočarstvom, učinila ogromna korak naprijed i da je ljudima pružena neka šansa. Vjerujem da je država do sada brinula o ovim ljudima, ali je sigurno da je mogla mnogo više i mnogo bolje. U svakom slučaju, razlozi za napuštanje zavičaja su višestruki, ali je zasigurno da se radi o pokušaju za pronalaskom bolje sredine za život. Ima i pomodarstva. Ljeti na drumovima, mladež vidi bijesne limuzine kod onih koji su već otišli, a ne znaju da ti ljudi grcaju u kreditima. Neka svima u Petnjici bude primjer diplomirani ekonomista Reško Rastoder koji radi i ima, a mogao je on otići u neki veliki grad, ali je bio toliko havizan i ostao je i radi. Mene lično zabrinjava zdravstvo u Crnoj Gori. U bolnicama ljudi umiru od banalnih stvari koje se nekada nijesu ni mogle nazvati bolestima. To je ono što me u mojim planovima da se vratim u Crnu Goru i poživim koju godinu odvraća. To je rampa koja se ispriječi ispred mene kada god u dugim noćima sanjam svoj zavičaj.
Petnjica ima brojnu dijasporu koja itekako brine o zavičaju. Ali, ne smijemo da se oslanjamo na dijasporu. Ima ona narodna koja glasi „teško sudu koji čeka iz sela zapršku“. Ovdje u Luksemburgu ja sam involviran u mnoge projekte koje organizuje zavičajni klub „Bihor“ koji je dobar primjer. Zavičajni klub ne okuplja samo Bošnjake iz Bihora i Sandžaka, već tu ima i Crnogoraca, kao što je ugledni Siniša Jakovljević iz Podgorice, ima i Albanaca, Srbijanaca, a ima i nekoliko Luksemburžana. Svako od njih je spreman da priskoči u po dana ili u po noći. Sve aktivnosti u zavičajnom klubu i sama revija „Bihor“, za mene predstavljaju most i vezu sa zavičajem. To je jedna neraskidiva spona.
Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.
