Veska Adrović Škrijelj predsjednica udruženja žena “Izvor” pri udruženju Luksemburg-Montenegro je bila gost emisije “Putevi i raskršća”.
Rođena sam u Vrbici i tu sam bila svega sedam dana i onda smo se odselili u Peć. Moj otac je tamo prodao imanje i kuću i došli smo u Rožaje. Došla sam u Luksemburg prije 23 godine iz Mostara. Suprug mi je bio vojno lice, pa smo zbog njegove službe, često mijenjali mjesto boravka. Iz Beograda i Vojvodine, preko Mostara gdje nas je zatekao rat, odakle smo 1993. godine izašli iz logora sa dvoje djece i došli ovdje.
Dobrim dijelom poznajem život i rad žena u Luksemburgu. Mi dolazimo iz Crne Gore gdje je mentalitet takav kakav jeste. Žena je tamo stub porodice. Bez obzira na inteligenciju i sposobnost, čini mi se da se nisu bas uspjele integrisati ovdje onako kako bi trebalo. Većina žena ovdje radi, pogotovo one koje su došle tokom rata. Došlo je puno obrazovnog svijeta sa prostora bivše Jugoslavije. Ranije su ljudi ovdje dolazili bez porodica, bili su sami. Žene koje su dolazile 70-tih godina su se mnogo manje interesovale da nauče jezik i kulturu, pa ima onih koje su tu dosta dugo a ne znaju još ni jezik. Velika je blokada kod njih. Da bi bilo gdje čovjek živio, mora da nauči jezik, kulturu te države. Kada sam došla sa porodicom, meni je prvi cilj bio da naučim jezik, jer mi je to omogućilo da odmah tražim posao i da budem korisna i sebi i društvu.
Ja sam čula da su luksemburžani jedva čekali da naši ljudi dođu i da su ih čekali na stanici da ih uzmu i da rade kod njih. To su bili ljudi koji tamo nijesu mogli da se snađu, pošteni ljudi, radili su pošteno svoj posao i luksemburžani su ih jedva čekali, a i plate su bile veće. Ja nikada nijesam ni pomislila da ću otići iz Jugoslavije, bila je lijepa, bogata zemlja, živjeli smo dobro. Došli smo ovdje i bio je tada stav da smo došli samo privremeno. Kada bi mi kazali ovdje ljudi koji su došli prije nas, da se osjećaju kao kod kuće i da im je Bihor stran, ja sam pomišljala da se nikada neću tako osjećati. Ja volim Crnu Goru iznad svega i nije mi Bihor stran, ali volim Luksemburg. Na prvom mjestu volim Crnu Goru, to je moja majka, moja država i niko mi ne može reći ili me ubijediti da nije tako. A Luksemburg volim zato što mi je pružio sigurnost, jer nas je rat i zlo protjeralo, a ovdje smo dobili mogućnost da radimo, stvaramo, djeca su se školovala, a nijednog momenta nijesam primijetila da je moje dijete kao stranac ovdje ostalo bez neke perspektive. Srednji sin je postao najmlađi direktor u istoriji Luksemburga, a niko ga nije pitao ni koje je vjere ni nacije. Ova država gleda rezultat, a ne ko si i šta si, gleda sposobnost, mogućnosti i, kao što je i normalno, poštovanje prema državi. Tako da je Luksemburg, posle Crne Gore, država na drugom mjestu.
Ima ljudi koji su došli ovdje i pravili probleme, a ti isti ljudi su pravili probleme i u Crnoj Gori. Ja nikada nijesam doživjela da me neko prozvao što sam iz Crne Gore. Ljudi su ovdje zaposleni, imaju obaveza i rijetkost je da komšija dođe na kafu, baš rijetkost. Pozdrave se na ulici, cijene da ne smetate, da oni ne smetaju vama, sve u granicama kulture. Takav je njihov mentalitet.
U našem udruženju, koje broji oko 25 članica, cilj je bio da se prije svega družimo, a onda da nešto uradimo korisno i za Crnu Goru. Na raznim manifestacijama, prezentujemo našu državu, hranom i kulturom. Posjedujem ćilim koji je star preko 50 godina i kada njega vidim, ja vidim moju Crnu Goru. Novac koji zaradimo i sakupimo na manifestacijama, šaljemo za Crnu Goru. Pomogli smo tri učenika iz Rožaja koji su bili na studijama, a nijesu imali mogućnosti da se finansiraju. Dalje, pomažemo ljudima koji su bolesni, kojima je potrebna pomoć.
Žene i naše ljude za nekih 20 godina vidim kao prave Luksemburžane. Mi nastojimo da očuvamo našu kulturu i tradiciju i našoj djeci uvijek govorimo o Crnoj Gori, idemo tamo na odmore, a naša djeca vole da dođu u Crnu Goru. Ubijeđena sam da će naš lobi da pobijedi. Mi, u krugu porodice, sa djecom govorimo na našem jeziku. Duša me zaboli kada uđem u porodicu gdje djeca ne znaju da govore naš jezik. Djecu treba forsirati i voditi putem da ne zaborave odakle su. Ipak je Crna Gora naša zemlja, bez obzira što su nas ovdje primili, mi smo ovdje stranci čak i sa pasošem Luksemburga. Žalosno je i to što nas smatraju strancima i u zavičaju i to pogađa i strašno boli. Ovdje kada to kažu nas i ne pogađa. Ali kada nam naši dolje kažu to boli. Da li su svjesni s koliko novca naši ljudi pomažu, a morali smo da odemo iz različitih razloga. To što ne možemo da imamo crnogorsku ličnu kartu je u redu, jer se ona vadi po mjestu boravka, a pasoš i državljanstvo nam niko ne može pobiti, jedino ako se nije neko odrekao.
Bihoru bih poručila da nas ne gledaju strancima, da nam barem olakšaju jer željno iščekujemo svaki odmor da dođemo. Više bi mi odgovaralo da mi kaže da sam iseljenik, nego li stranac. Kako mogu biti stranac tamo gdje su mi rođeni djedovi i pradjedovi. Ja bih bila najsrećnija kada bih došla u Bihor i tamo našla škole, bolnice, kada bi se narod volio i slagao kao u Luksemburgu, kada ne bi gledao ko je ko, kada bi se radilo, cvjetalo. Našim ljudima u dijaspori predlažem da na svaki način svoju djecu vežu za Crnu Goru i da ne dozvole da zaborave odakle su.
(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)
