Istoričar Šerbo Rastoder, je bio gost emisije Putevi i raskršća.
Ovo društvo mora sistemski da se mijenja. To znači da damo šansu ljudima koji vrijede. Treba fakultetska diploma da bude vrijednija od partijske knjižice, da partijska knjižica ne bude centar intelektualne i svake druge moći, da se ljudi prepoznaju po onome koliko stvaraju, a ne po onome kome pripadaju. To su suštinski problemi koje možemo prepoznati u Petnjici, Šavniku, Plužinama, Podgorici, Baru i svuda. Onda se ti problemi multiplikuju. Ja bih volio da u Petnjici bude najbolja škola, jer je to za mene nešto najvažnije, i mnogo toga kada bih se pitao. Ali sreća je što se ne pitam, iz razloga što su ti moji uslovi za nekog rigidni, za nekog iracionalni, za nekog nerealni i ja to razumijem. Ono što ja ne razumijem, to je recimo da čovjek u Luksemburgu hoće da šeta konja. Pitam ga šta to radi, a on mi odgovori da šeta konja. Ja ga pitam što ne šeta konja po Radmancima, a on mi odgovori- a ko će da mi da 3000 eura za to. Suština je u tome što smo mi rad obesmislili kao kategoriju vrijednosti. Uz jednu šminku koja postoji kod nas, postoji i jako puno problema, a za njih treba da se osmisli strategija za rješavanje. Treba krenuti iznova, zato što se mora krenuti od nule. Moramo krenuti od malog. Da krenemo recimo od pijace, da imamo dvije tezge, a ne 200 tezgi koje će biti prazne. Ja sam pobornik razvoja zasnovanog na postojećim resursima i domaćoj pameti.
PETNJICA TRI GODINA OD OSAMOSTALJENJA
Kada govorimo o Petnjici nakon povratka statusa opštine, moram istaći da sam bio prvi predsjednik Pokreta za vraćanje statusa i sada mi vrlo često padne na pamet da osnujem Pokret za vraćanje u raniji status. To jeste ironično i sarkastično, ali to jeste jedno veliko razočarenje. I najmanji je problem što sam ja razočaran. Razočaran je ogroman broj ljudi koji je vrlo nerealno i vrlo neutemeljeno forsirao da će dobijanjem opštine svi problemi biti riješeni. Umjesto da shvate da će dobijanjem opštine biti stvorena mogućnost da rješavamo sve probleme, i da se oni neće riješiti sami od sebe. Ne bih licitirao o rezultatima, jer ih ne vidim. Ja zaista ništa ne vidim da se tamo promijenilo. Ono što ja vidim kao neko ko je gost jeste mogućnost da pričam na “Radiju Petnjica“. Čini me jako srećnim i ponosnim što govorim na radiju u svom zavičaju. Za vaše slušaoce ću otkriti jednu tajnu- imao sam promociju knjige u najmanje 50 svjetskih centara, a nisam nikada u Petnjici. Ma koliko izgledalo čudno, tako je. Vjerovatno iz razloga što nikada nijesam bio spreman da pričam ono što želi drugi da čuje, uvijek sam bio spreman da pričam ono što mislim da treba da čuje u datom trenutku. Vjerovatno se neko boji jer znaju da me ne mogu kontrolisati.
CRNA GORA DESET GODINA POSLIJE
Kada govorimo o tome koliko je država uradila za Petnjicu i Bihor, tu vam moram reći sledeće- ja sam bio jedan od čelnika Pokreta za nezavisnot, i bio sam zadužen za animaciju dijaspore. Bio je ogroman miting za nezavisnu Crnu Goru u Njujorku, a najveća dijaspora u Njujorku su Plavljani i Gusinjani. I u tom restorani gdje smo bili, jedan iz publike meni, u pola govora kaže- a šta ćemo dobiti od te tvoje Crne Gore? Ja sam, kao iz topa odgovorio- Ništa! Dobio sam najveći aplauz. Tada je Branko Lukovac kazao da niko nikada veći aplauz nije dao. Tada sam zastao i razmislio jesam li napravio glupost i shvatio da sam kazao suštinu. Onda sam nastavio sledećim riječima- „gospodo, niko ništa nikada ne daje, a posebno se ne daje onom ko ne zna ni da traži. To treba zaslužiti, a nikada ne može biti srećan čovjek ako mu se nešto daje“. Suština je da Crna Gora 2006. i ova 2016. bar za mene, za koju sam se borio, nijesu iste države. Crna Gora 2006. godine je bila država u našim programskim dokumentima država perspektive, blagostanja, socijalne pravde, pravne države, građanske i svake druge jednakosti i skladnosti, a Crna Gora u 2016. godini kleca po mnogim ovim pitanjima. Možda su naša očekivanja bila nerealna. Mi smo tada mislili- hajde da stvorimo državu pa ćemo lakše da stvorimo demokratiju, i tu smo imali dosta žestoke rasprave da li pravimo grešku ili ne. Priznajem da je jedna od mojih iluzija da stvorimo državu pa ćemo lakše demokratiju. Međutim, kada smo stvorili državu, onda smo shvatili da ona postaje vlasništvo jedne uske grupacije, a da od ovog drugog ostaje vrlo malo. Ono što smo obećali ljudima tada je jedna vrsta slobode na koju su navikli. Recimo, ako neko živi u Americi, on odlično zna standarde američke demokratije, ako živi u Njemačkoj onda zna standarde tamošnje demokratije, ali da li smo mi pretjerivali u svoj toj priči? Vjerovatno jesmo. Nije mi žao zbog toga što jedna od najvećih istorijskih tvorevina jeste dobijanje samostalnosti na način na koji je dobijena, i kao učesnik, vrlo se rado prisjećam toga, raznih kriznih i značajnih momenata. Da me neko tada pitao da li će 2016. godine neprijatelji države biti oni koji su 2005. u UN ušli kroz podrum i držali konferenciju u prilog obnove državnosti, ja bih kazao da je to nemoguće. Međutim, sve je moguće u Crnoj Gori. Možda su moja osjećanja subjektivna, ali su ona svakako pomiješana. Ono što svakako mogu da ustvrdim da Crna Gora 2006. godine, kakvom smo je mi zamišljali, nije Crna Gora 2016 godine.
DIJASPORA
Kada je u pitanju dijaspora i taj odnos, za mene je bilo šokantna, recimo prva posjeta poslije tri godine nezavisnosti Crne Gore. Tada sam na jednom okruglom stolu shvatio da je kod tih ljudi bio isforsiran nerealni optimizam. Vjerovatno u tom žaru da se nešto promoviše, možda smo rekli i mnogo nerealnih obećanja. Druga stvar koja me razočarala je, recimo da jedna grupacija iz dijaspore, koja je vrlo važna, donese npr. pola kamiona blokova u Petnjici i da ih nema kome predati. Ti ljudi to tumače kao nepoštovanje, a ja mislim da je to jedna organizacijska nesposobnost. bihorska dijaspora nije jedina, vi imate recimo gusinjsku dijasporu koja je mnogo organizovanija i posvećenija nego bihorska, i to je moje mišljenje. Bihorska dijaspora je još uvijek u fazi traganja za sobom.
Ja sam pristalica varijante da, recimo nas deset hiljada svi damo po jedan euro, nego neko iz dijaspore sam da da deset hiljada. Moj koncept je svi po malo i svima dosta. Moj koncept nije da formiramo novu tajkunsku elitu, za kojom ćemo juriti i koja će svoj kapital da ulaže više iz prestiža nego iz potrebe. Siguran sam da bi po principu- “Svi po euro za Petnjicu”, kao što ima fondacija “Euro za Gusinje”, ti ljudi itekako našli mogućnost, interes i način da se uključe u sve akcije. Ovako, kako sada stvari stoje, bojim se da čekamo nekog šeika koji če da donese vreću para i da će te pare pokrenuti razvoj, što je suludo. Tamo je razvoj moguć samo tako što će se kompletno, sistemski, svako domaćinstvo dići na nivo produktivne zajednice koja će biti korisna za čitavo društvo.
Ono što moram da kažem i pohvalim jeste ZK Bihor u dijaspori i to je jedini klub, za koji ja znam, da svi članovi kluba pričaju među sobom, a kada to kažem, govorim kao neko ko je svojevremeno, u nekom kapacitetu funkcije koju je pokrivao, okupljao sva iseljenička društva sa prostora Crne Gore, tako da odlično znam sve te relacije. Čini me zaista ponosnim što je zavičjani klub Bihor uspio da sačuva to jedinstvo, koje čini čast svih nas koji potičemo iz tog kraja.
Dijaspori mogu da poručim da ne nasijedaju na političke fraze, da je prošlo vrijeme političkih parola, i da moraju da cijene djela, a ne riječi. Kada ovo kažem, onda sam poslednji koji im je bilo što obećao, jer mislim da im je obećanja preko glave. I naravno, mogao bih da ih podsjetim na svoj čuveni govor o rupama i putevima, koji sam svojevremeno izgovorio u sali Centra za kulturu u Petnjici i jedva preživio.
