Književnik Faiz Softić je bio gost “Radija Petnjica” i emisije “Putevi i raskršća”. Ovo je drugi dio razgovora.
DIJASPORA
Naša komunikacija sa lokalnom samoupravom funkcioniše samo kada su u pitanju neke donacije. Onda kada doniramo, tada i komuniciramo. Istina, s vremena na vrijeme posjeti nas neko iz lokalne samouprave, ali posjete nas ljudi iz Crne Gore, BiH.. Znaju za Zavičajni klub “Bihor“ i naše aktivnosti. Naš klub ima blizu 200 članova, naravno, ima još ovdje udruženja čiji članovi vode porijeklo otuda. Ljeti, kada dođem u Petnjicu, uvijek bude nekih razgovora i to budu vrlo korisni razgovori, nikada se oni ne svode na praznu priču, već se uvijek se iz tih naših susreta stvori neka ideja, koja se kasnije implementira. Sve balkanske zemlje gledaju na svoju dijasporu kao na nekoga ko će im pomoć, što je i donekle normalno.
ODLAZAK
Moj odlazak iz Crne Gore je vrlo tužan put, jer nijesam pravo iz CG otišao u Luksemburg. Srednju školu završio sam u Mostaru a studije u Sarajevu. Početkom rata su djeca otišla iz Sarajeva za Beograd pa iz Beograda za Crnu Goru, a otuda prema Njemačkoj i zaustavili se u Luksemburgu. Supruga i ja cijele godine nijesmo zanali gdje su djeca. Tek nakon godinu smo dobili informaciju i to od francuskih novinara koji su dolazili u Sarajevo. Supruga je došla kod njih 94. godine, a ja godinu kasnije, i to s namjerom da se vratim. Mogu vam reći da kada sam dobio papire za boravak, nijesam bio srećan jer sam znao da ću ostatak svog života provest odvojen od nečega što sam smatrao svojim. Ovo vam kažem da vidite kako su izgledali putevi onih od kojih se sada nešto očekuje, da vidite kako je izgledao njihov dolazak u Luksemburg. Ima tu mnogo neveselih priča od ljudi od kojih se očekuje da pomognu svoj zavičaj i svoju Crnu Goru.
PISANJE
Imao sam sreću da je moj roman 2002. godine preveden na francuski jezik i to mi je odmah promijenilo status. Imam dvoje djece, koji su svoji ljudi, završili škole i rade. Imam petoro unučadi, i ono što mogu da kažem to je da nijesam uspio da se obogatim, ali sam uspio da napišem šest knjiga i da ih objavim. Sve one su bile u najužem izboru za najbolju knjigu BiH, a jedna je to i bila. To je moje bogastvo. Ne živim loše, živim kao pisac i u Bosni i ovdje. Pisac jako dobro živi od svoga rada poslije svoje smrti.
DOMOVINA
U Crnoj Gori budem kada i u Bosni. Mene za Crnu Goru vežu bezbroj rodbinskih i prijateljskih veza, a imam bosansko državljanstvo. Kada su me pitali u jednom intervju čiji sam pisac -crnogorski, bosanski ili sandžački, odgovorio sam da sam pisac onog ko me čita i ko me hoće. Ja imam tri domovine, a to su BiH, Crna Gora i Luksemburg. Eto može se reći da sam čovjek sa tri domovine.
PORUKA
Moja poruka za kraj bi mogla da ide u dva pravca: onim mlađim ljudima iz CG, iz Petnjice i Bihora, poručio bih da se približe knjizi, literaturi, jer čitajući nam pomaže da bolje izađemo na kraj sa našim vlastitim sudbinama. Druga poruka jeste svima onima koji planiraju i namjeravaju da napuste zavičaj da je bolje jedan euro na kućnom pragu, nego dva pred tuđom kućom.
(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.)
