Ima dosta lijepih mjesta u Crnoj Gori, ali bih posebno izdvojio moj zavičaj Petnjicu. Ona se nalazi dvadesetak kilometara od Berana, četrdesetak od Rožaja. U mom zavičaju se ljudi bave raznim poslovima kao što su:stočarstvo, voćarstvo,
Sa obližnjeg uzvišenja moje mjesto se vidi kao na razglednici.
Petnjičani vole svoj zavičaj i onda kad je mnogo šta u njemu nesređeno i slabo, kad mnogo šta treba popravljati, liječiti, kad su dani i život u njemu ledeni i gorki. I u takvim prilikama oni će dobro razlikovati zavičaj i datu ljubav prema njemu od svih onih loših pojava i postupaka, koji su nemili, nepravedni i bolni. Pitanje je koliko smo spremni uložiti svoj ljudski, materijalni, intelektualni, graditeljski i drugi doprinos u izgradnji zavičaja. Na žalost, moramo priznati da danas skoro preovladava stav da je važno koliko će pojedivac dobiti od zajedničkog interesa a ne obratno.
U proljeće se lagano budi priroda iz zimskog sna, čuje se žubor potočića, ptičje pjesme čine pravi orkestar, dok na livadama i pašnjacima pleše prvo livadsko cvijeće sa sočnom zelenom travom. Volim svoje mesto zato što je ono, po meni, najlepše na svijetu.
Kada se ta ljubav prema zavičaju poveća i uzdigne na visoke stepene upoznajemo želju ili rodoljublje. Patriotizam potiče iz svijesti da je zavičaj bitan uslov samoodržanja jednog naroda. Ova ljubav je slična ljubavi prema svojim roditeljima. Mi njih ne volimo zato što su oni bolji od drugih roditelja, već zato što su naši roditelji.
Mjesto svog rođenja čovjek ne može birati, a dok sve druge odluke u životu donosi na osnovu svojih potreba, želja ili zbog spleta okolnosti. Dakle, nisam izabrao da budem rođen u Petnjici ali do kraja svog života sam čvrsto odlučan da budem Petnjičanin gdje god boravio ili živio.
Moj zavičaj je najlepši na svijetu. Možda nije najbolji za život, ali je toliko lijepih stvari koje posjeduje i koje mu je priroda dala da je sigurno jedan od najljepših.
Kad pitate nekog da li bi se vratio i ponovo posjetio moj zavičaj, možete čuti samo potvrdne odgovore i samo najbolje utiske.
Sam položaj mog zavičaja je takav da je klima uvijek bila dobra, okarakterisan srednjom temperaturom, umjerenim padavinama i lijepo razgraničenim godišnjim dobima, koja su mu uvijek omogućavala da ga krase lijepa priroda, šume i livade, kao i plodno zemljište zasijano različitim usjevima i povrćem. Ljepoti mog zavičaja doprinose i njegovi stanovnici, koji daju dušu i karakter veseljaka koji voli popiti i pojesti. Kad izgovorite ime mog zavičaja, zamislite brkatog čovjeka sa šubarom ili šeširom na glavi koji pred vas iznosi čašicu rakije i tanjir sira pripremljene na domaći način.
Svi pamte domaćinske kuće koje mirišu na suvo meso i sir. A sve što pričam vežano je za selo, jer gradove vole mladi ljudi i oni se rado sjećaju kafića i klubova gde izlazi omladina i zabavlja se.
Teško je sve opisati u par rieči, jedino vas mogu pozvati kao gosta da vidite kako izgleda moj zavičaj i uživate u njegovim ljepotama kao što i ja uživam svaki put kada mu se vraćam
Ferid Muratović
