Enver Latić, je bio gost Radija Petnjica i emisije Putevio i raskršća”. Prenosimo samo dio razgovora.
Građani su nakon povratka statusa opštine očekivali da se nešto pozitivno desi. Ovo je mjesto bilo potpuno zaboravljeno. Nije bio samo problem stav Berana prema ovom kraju, već i pojedinaca odavde koji su uzeli sebi za pravo da određuju šta i kako će biti. Bio sam svjedok situacije da, kada je trebalo da se odavde zaposli nekoliko pripravnika u Beranama, to upravo iz Petnjici opstruirano. Ljudi koji su trebali da budu temelj i osnov za razvoj ove opštine, ostali su u drugom planu. Uglavnom zbog politike.
Povratkom statusa opštine, mijenja se dosta ali, u pogledu infrastrukture stanje je katastrofalno. Problem je put, problem je i elektrifikacija. Zavisimo od drugih, neko nam drugi kontroliše stvari. Kod nas je na sceni tzv. „listopadni asfalt“, bude ga godinu dana i više ga nema. Prije 20 godina je asfaltiran putni pravac od Stenica do Savinog Bora i taj asfalt i danas koristimo. Ovi što su se radili u novije vrijeme su upravo iz kateogrije „listopadnih asfalta“ – brzo propadaju.
Da sam u situaciji da ulažem, i pored svega ovdje bih uložio, jer je ovo mjesto bogom dato za turizam i poljoprivredu. Napravio bih neki mali pogon za proizvodnju namještaja ili eventualno uzgoj pilića ili farma sličnog tipa. Da bi se sve to organozovalo, mora i država da pomogne. Postoje ljudi, intelektualci, koji su imali ideje i koji su pokušali da nešto naprave. Sve im se to izjalovilo i ti isti ljudi su sada u Podgorici, Sarajevu ili nekim drugim mjestima. Tamo su magistrirali, doktorirali i tamo su ostali. Dobre ideje idu odavde i ne postoji sistem koji bi dobre ideje kanalisao i pomogao pojedinca da ih on ovdje realizuju. Čini mi se da se krivci za takvo stanje znaju ali da su oni često čak i nagrađeni benefitima vlasti. Teško ćemo neki problem riješiti ako ga prvo ne definišemo i moramo da utičemo na faktore nastanka. U mom mjestu, Lagatorima, u školi radila su dva odjeljenja prvog razreda a pitanje je sljedeće godine hoće li se iko upisati.
Mladi, to malo što je ostalo, pogrešno formira sliku o ljudima koji dolaze iz inostranstva, jer doputuju sa dobrim kolima. Kad se malo zaviri u njihov život tamo onda se vidi da žive organizovanim životom i da imaju dvije presvlake – radno odijelo i pidžamu. Ovdje je drugačiji način života. Mi odavde čeznemo za njihovim životom, a oni odozgo čeznu za našim. Moraju naši mladi ljudi da shvate da mjesto gdje živimo ima svoje potencijale i da može, ako svi se založimo, i ovdje da se živi dobro. Sve to možemo ako stavimo politiku u drugi plan. U svakom mjestu postoje isti problemi, ali ajde da razmišljamo da je suprotni stav možda koristan, ako se ima suprotno mišljenje da to nije neprijatelj. Ovdje je zastupljen fenomen pobjednik i pobijeđeni.
Poražavajuća činjeniča jeste ta da je ovaj kraj sa više od 18 000 sveden na nekih 4 000 stanovnika. Da bi ovi ljudi mogli ovdje da ostanu i da sebi osmisle život moraju da imaju uslove za njega. Problem je često i političke prirode. Čak mislim da, kada bi svi otišli u istu partiju, ne bi se ništa promijenilo. Što znači da politika nije prevashodno kriva. Postoji nemarnost pojedinca, nezainteresovanost, neinovativnost.
Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.
