Gost emisije “Putevi i raskršća” bio je Hamdija Dica Rastoder koji je, davne devedesete prošlog vijeka odselio iz Bihora. Kao i mnogi, planirao je da ostane kratko. To kratko se odužilo pa i danas živi i radi u najvećem bihorskog gradu Ešu u Luksemburgu i u zavičaj dolazi u “mjesecu žutih tablica”. Ovo je dio njegove priče.
********
Napustio sam Crnu Goru 1992. godine i iz Petnjice nosim uspomene koje se pamte čitav život. Tada se drugačije živjelo. Sjećam se očevih pisama iz Njemačke koja su putovala mjesec dana do Petnjice. Nekada je u dvije sobe živjela porodica od 12 članova, ali su svi bili srećni i to je jedino bilo važno.
Devedesete sam diplomirao fiziku i hemiju, ali nažalost taj posao nijesam radio. Bilo je vrijeme velike krize, profesori nijesu primali platu i po godinu. Posljednje tri godine, prije odlaska iz Crne Gore, živio sam u Beranama sa suprugom i dvoje malo djece. Sjećam se šenlučenja pijanih hordi ispod prozora moje djece. Zato smo u aprilu te godine napustili Crnu Goru, otišli u Njemačku. Nijeşmo otišli sa ciljem da ostanemo ovako dugo ali je zavladala kriza i ostali smo. U Njemačkoj smo bili četiri i po godine i nijesmo mogli da opstanemo. Zbog male djece odlučili smo da odemo u Luksemburg kod supriginih i tu smo ostali.
U LUKSEMBURGU ŽIVI 5.374 BIHORACA
Prije par dana naš ambasador mi je rekao da u Luksemburgu zvanično živi 5.374 Bihorca. Mislim da taj podatak sve govori a ponajviše govori o tome da država mora nešto da uradi da se zaustavi iseljavanje.
Život se u Luksemburgu za ovih 20 godina nije puno promijenio. Možda su ljudi bliskiji, više se druže, više sarađuju. Vjerujem da se tako ni za narednih 20 godina neće puno promijeniti. Naša djeca sve manje žude za zavičajem i sve ih je teže nagovoriti da dođu. Evo na primjer Italijani, koji su se prvi naselili ovdje početkom XX vijeka, kažu da ih poslije 50 godina ništa ne vuče nazad u zavičaj. Kada su moja djeca bila manja, jedva su čekala odmor da bi išli u Crnu Goru a danas nije tako. Društvo ima jači uticaj od porodice.
MJECES ŽUTIH TABLICA
Kada smo došli bilo je predrasuda od Luksemburžana koji su smatrali da smo mi iz manje provincije i da smo drugačiji. Danas je puno njih koji su nam prijatelji i sa kojim se družimo. Avgust nam je slobodan pa tada obiđemo Crnu Goru, zato i kažu u Petnjici za avgust da jhe to mjesec „žutih tablica“. Tada jedino imamo vremena da se vratimo i posjetimo Petnjicu.
ZK BIHOR ZA PRIMJER
Udruženje zavičajni klub Bihor okuplja veliki broj naših ljudi i to udruženje znači puno. Naše manifestacije imaju mnogo posjeta. Zvijezda vodilja za naše udruženje jeste to druženje i okupljanje, da nas ovdje ne asimiliju već da ovo što mi sada radimo preuzmu naša djeca. Kroz udruženje želimo da na našu djecu prenesemo ljubav prema zavičaju. Da nemamo podršku vjerovatno ne bi ni postojali ovako dugo. Same potrebe zavičaja daje nam svhu okupljanja, jer pomoći nikad dosta. Kada zatreba mi se udružimo i radimo zajedno. Naša četiri udruženja su zajedno organizovala proslavu Dana nezavisnosti Crne Gore. To je pokazalo koliko smo jedinstveni i kako nam je prvi cilj da brinemo o domovini i zavičaju. Jedan sam od onih koji prati redovno situaciju u Petnjici. Mi smo iz Zavičajnog kluba Bihor tražili da nema opozijicije, i da svi radimo za Petnjicu, ali to nijesu uradili zato imamo situaciju kakva je sada.
BEZ JEDINSTVA NEMA NAPRETKA
Vidi se to nejedinstvo u Petnjici, a posebno odavde. Pa sjećate se požara prije par mjesece, kada je samo desetak ljudi došlo da pritekne u pomoć kući Durakovića, a isti dan je bila utakmica u Gusarama na kojoj je bilo 100-ak ljudi. Isti dan je bio i skup penzionera. Ne kažem da su penzioneri trebali da pomognu već je bilo dosta mladih ljudi u organizaciji koji su mogli pomoći. Ponoviću izjavu Krivokapića na vašem portalu, da je istina da dijaspora donosi veliki novac u Crnu Goru, a država nije spremna ni tih 10% da uloži. Pominjala se cifra od 50 miliona i zašto ne bi bi dala za put 10 miliona, nego se gradi zgrada koja će se na kraju i otvoriti pred izbore. Ja krivim naše ljude za situaciju tamo. Ne lokalnu upravu i predsjednika. Ne može ni on sve sam, ali je jedinstvo preduslov da bi sve bilo bolje.
HTJELI SMO DA NAPRAVIMO TRG ALI KAŽU DA NEMA PROSTORA
Pomažemo koliko možemo, skupljamo,radimo. Osnovali bi fond za razvoj Petnjice i da se ovdje što više i bolje organizujemo, kako bi pomogli, ali ono nejedinstvo u Petnjici prenosi se i na dijasporu. Mi težimo ka tome da se ljudi ne dijele prema partijskoj pripadnosti. Slušali smo prenos Skupštine iz Petnjice i smeta nam zbog čega poslije imena i prezimena moraju da dodaju i to iz koje je partije. Veliki broj Bihoraca je okupljen oko Zavičajnog kluba Bihor. Tražili smo plan i prostor da naš klub finansira trg Petnjice i dobili smo odgovor da tog prostora nema. Nadamo se ipak da će Petnjica dobiti taj trg da konačno liči na grad. Nadam se da je prošlo vrijeme kada je Bihorcima san bio samo papiri za Luksemburg.
Što se tiče planova za projekte nadam se da će se ti projekti već završiti. Nije mi jasno zašto je zgrada Opštine bila prioritet kada i dalje nema puta i to je možda jedan od razloga zbog čega se iseljavaju i malo djece rađa. Zavičajni klub Bihor svake godine kupuje pribor za djecu prvake i kada smo počeli akciju bilo 127 djece prvaka, a sljedeće godine 153. Kada smo pomislili da se zaustavilo iseljavanje, sljedeće godine smo kupili 112 školskih pribora, a prošle godine na cijelom području Bihora samo 73. Žao mi je što je prošle godine samo 12 djece rođeno. Gdje ćemo onda biti za 20 godina.
DIJASPORA ĆE UVIJEK POMAGATI
Dok sam ja bio mali sjećam se nije bilo kuće koja se nije bavila poljoprivredom. Prošle godine idem u Randmace i kroz šalu kažem „pa šta je ovo nema nigdje pečenjak da se ukrade“. To vam je dovoljan podatak. Primijetio sam kako su zahladnili odnosi između ljudi, povukli su se u sebe, možda je to i zbog socijale.
Apelujem na veće jedinstvo Bihoraca, bez obzira da li su oni van ili u Bihoru. Da se nekako nađe način da se ti ljudi skupe i organizuje.
Na pitanje da li ćemo se vratiti, odgovor je veoma jasan – kako da se vratim ili vratimo tamo odakle se ljudi iseljavaju.
Ljubav probija sve granice i prelazi sva mora. Što više ljubavi među ljudima i jedinstva, biće bolje. Dijaspora je tu i ona će pomagati uvijek.
(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)
