Izgleda da je ljetna sezona idealno vrijeme za buđenje humanističkog gena, te se sve više ljudi trudi da pomogne ljudima iz zavičaja. Ta humanost se izražava u novčanoj i imaterijalnoj pomoć, koja se uglavnom pruža stanovnicima koji su u velikoj nuždi. Tu i tamo se donira koja česma ili klupa (kao da ih nemamo dovoljno…). U osnovi pozdravljam svaki
humani gest koji jedni drugima pružamo, počev od toplog osmjeha uz jedno prijatno „dobar dan“ sve do materijalnih donacija. Ali, na žalost te humanitarne akcije nijesu uvijek samo humanitarne već se od tog gesta ponekad napravi prostor za prestiž i slavu. To se najbolje može vidjeti čitajući novine ili online-portale koji nas detaljno objavještavaju o „dozi“ humanosti, koju novinari, uvijek tačni kao sat, protokoliraju kao neki važan biznis ili sastanak između Evropske unije i Crne Gore. A mi sa sjevera Crne Gore izgleda da smo špica kad je riječ o isceniranju humanosti prema drugima . Nemojte me pogrešno shvatiti, humanost treba promovisati jer je ima sve manje, ali eksponiranje „dobrote“ u ovom intenzitetu nije više dobrota već potreba promovisanja svog imena, porodice, političke stranka…A sve u pustoj želji da se o tim osobama priča, prepričava, da se dižu u zvijezde, i da ih ti isti ljudi koji ih hvale brzo zaborave (jer dolaze novi ,,dobrotvori,,).
Čitajući o raznim humanitarnim akcijama po regionu upitala sam se, kakva je Petnjica po tom pitanju.
Činjenica je, pomaže se…Ali se i previše pominje to pomaganje i ko ga čini. Da li je to petnjički fenomen ili sjevernjački gen, ne znam, ali znam, da nam je mnogo drago da se slikamo kako donosimo koverte ili poklanjamo auta….
Čovjek koji istinski želi da pomogne drugima pomoći radi, a ne radi ličnog prestiža, svoje djelo NIKAD neće exponirati, nikad neće željeti da se to toliko u javnost prezentira, jer mu je bitno da pomogne iz moralnih i ljudskih poriva. Jesmo li baš toliko griješni da nam treba iskup od grijeha u smislu – pomažem, ali moje ime i dobro djelo na sva zvona. A onaj kome sam pomogao, moj je dužnik za sva vremena, jer ostalo je zabilježeno, napisano, da se ne zaboravi.
Jeste li se ikada upitali šta je sa “tihim” humanistima? Čitaju i oni sigurno članke o poklanjanju svega i svačega…. I pomažu tiho i mole, čak, da ostanu neprimjećeni, jer to što pomažu, rade iz ubijeđenja, a ne slave radi.
I ostaju ti “tihi” humanisti, za ove glasne i sposobne za viku, nekako glupi i nesposobni. Govore za njima da ne znaju da cijene svoje, daju a ne dobijaju ništa nazad…Zar humanost da se naplaćuje, dragi moji…
Draga dijasporo i bogati sjevernjaci, pa krenite ova dva mjeseca u pohod humanosti, radujem se vašim slikama i novinarskim hvalospjevima. A ja, ja ću i dalje da se držim onoga što su me učili moji “tihi” humanist kod kuće.
Pomozi iz srca i duše, i ne očekuj ništa da ti se vrati nazad, jer biti human znači biti čovječan. Zar nam za to trebaju hvalospjevi?
