ĆAMILOV KNJIŽEVNI PRVIJENAC I ALMANAHOVA NOVA INICIJATIVA

Sait Šabotić

Piše: Sait Šekov Šabotić

Mnogo je legendi u Bihoru o kojima bi valjalo pisati, jer je Bihor mjesto živog razgovora i univerzum gdje se teško živjelo, a opet lijepo govorilo. Pomenuću da postoji legenda o građenju grada Bihora, legenda o Razinom mramoru kod Bijele Vode, o Nevjestinom grobu u Klancu na Perovići u Godijevu i mnoge druge. Mnoge od njih su i vama poznate, a za mnoge, možda, nijeste čuli ni vi, ni ja. Sve one su samo potvrda da mitološka i legendarna tradicija u Bihoru ima za sobom duboku prošlost.

Ta vrsta pripovijedanja, teoretski posmatrano i pripada najstarijem sloju i tvorevinama narodnog stvaralaštva u Bihoru. Zato ja neću pogriješiti kada kažem da je kulture u Bihoru uvijek bilo i naravno uvijek će je biti. Ali, bilo je i onih perioda kada je kulturna aktivnost bila nekako pritajena, nedovoljno čujna, zbog čega je Bihor bio na marginama važnih zbivanja. Ipak, Bihor se trgao iz tog sna, tako da je buđenje, na našu opštu sreću, rezultiralo pojavom značajnih književnih imena – Safet Sijarić, Faiz Softić, Safet Hadrović Vrbički, Remzija Hajdarpašić, Kemal Musić, Braho Adrović, rah. Fadil Osmanović, Sead Ramdedović, Zumber Muratović, Šefkija Borančić, Redžep Kijametović, Esma Muratović, Selva Ramčilović – Šabotić, Mirsada Šabotić, Miki Rudinski, Edit Agović, Dijana Tiganj, pa i svi oni koji su svoje priče upućivali na Festival kratke priče u Bihoru, zavrijedili su da makar budu pomenuti u tom kontekstu. Svima njima pridružio se i Ćamil Ramdedović sa knjigom „Musina jama“. Ta knjiga i njen autor bili su povod da se večeras nađemo i okupimo u Luksemburgu i pokušamo da nešto kažemo o pomenutoj knjizi, njenom autoru, o Bihoru, o njegovim legendama i ljudima koji ga krase.

musina jama - fotoPođemo li od činjenice da onomastičari i etimolozi još uvijek do kraja nijesu rasvijetlili ime Bihor, onda sasvim sigurno možemo reći da to područje nije samo enigma u svom imenu, već i u mnogim drugim stvarima i pogledima. Do sada niko, koliko mi je poznato, legende iz Bihora, kojih je sijaset, nije sakupio na jednom mjestu i objavio ih. Neću to pripisati lijenosti, već možda više okrenutosti Bihoraca nekim drugim interesovanjima, pomalo tegobnom vremenu, a jednim dijelom ću krivicu vidjeti i u novim tehnologijama koje mlade ljude odvlače od onog sočnog bihorskog jezika, naracije, muhabeta i eglene koja je uvijek bila prisutna među Bihorcima i posebno se cijenila. A evo, iz ovih legendi na koje sam pokušao da vas podsjetim, moguće je, makar i ovlaš, vidjeti taj koordinatni sistem u kome su zgusnuto nastajale i nastavljale da žive legende u ovom kraju. Nijesu one nastajale, niti su pričane bez razloga. U riječima, u priči i pričanju, uvijek je bilo lijeka. Taj lijek su koristili i Bihorci i danas je posve jasno otkuda na ovom malenom prostoru toliko legendi i otkuda izvanredne narativne linije kao malo gdje drugo. Efektna retorika kojom su obilovale bihorske legende bila je sirotinjski san o onim drugim i dalekim svjetovima, o uzbudljivom životu i neslućenim duhovnim slobodama, neostvarenim ljubavima i mnogo čemu još. One su Bihorce vezivale za tle na kome su boravili, a istovremeno ih upoznavale sa onim svijetom koji im je bio dalek i do koga su stizali samo rijetki. Upravo tu u prostoru svojevrsne obmane sačuvali su se biseri iz čije ljepote se jasno može uočiti sva raskošnost bihorske mašte, pouke i poruke. Kada sagledamo hronološku vertikalu na kojoj su nastajale legende u Bihoru, jasno ćemo uočiti da ih možemo pratiti od srednjeg vijeka na ovamo. Sudeći po socijalnim elementima, motivima i narativnoj razuđenosti, možemo reći da su bihorske legende raznovrsne i po tom osnovu.

Na sreću, mi smo te bisere počeli da sakupljamo i nižemo u đerdan, koji će jednog dana pristati tamo gdje treba. Izdavačka kuća „Almanah“ je prva napravila taj korak i pokazala da nije pogriješila. Ona je ovim pokrenula novu inicijativu i pokazala da ima kapacitete i za ovu vrstu pisanog traga. Nerv dostojan pažnje i zahvalnosti ispoljio je prije svih glavni urednik izdanja prof. dr Šerbo Rastoder, a uobičajeno strpljenje i pažljive korake na konačnoj realizaciji projekta, direktor Atvija Kerović. Dokaz da je „Almanahov“ kompas nepogrješiv biće, pretpostavljam, čitanost ove knjige, ali naravno i vaše prisustvo je mjerljiv elemenat našeg zalaganja i truda.

Dragulj, kakav je „Musina jama“ je dragocjen. “Musina jama” je po mnogo čemu neobična i istovremeno značajna bihorska legenda. U njoj je sačuvano mnogo od onoga što čini društveno biće Bihora i Bihoraca. Sačuvan je svadbeni ceremonijal, sačuvan je isječak o muzici i muzičkim instrumentima u Bihoru, sačuvani su običaji, toponimija, bogat jezički izraz, sačuvano je svjedočanstvo o mentalitetu, tegobnom životu, ali i onim prijatnijim i vedrijim trenucima u životu Bihoraca. Šta više, unutar ove velike legende, sačuvana je i legenda o građenju grada Bihora. Samo iz tog podatka se jasno uočava da su i onovremeni kazivači, znali da primijene tzv. Pstenasti način pričanja i unutar priče ispričaju priču. Uočio je to na vrijeme Ćamil Ramdedović zbog čega je taj dragulj zapisivanjem zauvijek spasao od zaborava. On je, kako bih to sklikovito rekao, dotakao dno Musine jame, došavši do one tačke na kojoj postaje sve poznato. Briljantni kazivači, koji su legendu o Musinoj jami tkali na svojim usmenim pripovijedačkim razbojima, našli su svoje uporište u svatovskoj sviti, u onome što su Bihorci naročito cijenili i što im je bilo blisko, jer je to prevashodno bilo vrlo prisutno, oslikavalo šarolikost i svakako slutilo na novi život.

Imaginativni domet koji se prenosio sa generacije na generaciju u jednom trenutku je sasvim uobličio priču o ženidbi sina Osman-paše Klimente. Tragični kraj svatovske svite u kojoj su stradali mladoženja i mlada, našao je svoju ljudsku protivtežu u toponimu, koji, svaki put kada se izgovori i pomene, asocira na tragiku jedinke, beznađe i patnju, koji se često ispriječe pred ljudskim bićima. Drugim riječima kazano, želio bih da ovdje istaknem nešto što možda nijesam dovoljno istakao u pogovoru koji je sastavni dio ove knjige, a radi se o sljedećem: Legenda nosi naslov „Musina jama“, a podijelićete mišljenje sa mnom, bilo bi logičnije da se zove „Svatovska jama“. Tu i jeste jedan od glavnih kalauza za razumijevanje ove legende. Kroz pojedinačnu dramu i tragiku, ispričana je kolektivna tragika, a legenda tako zaogrnuta univerzalnošću. Svima nam je jasno da u jamu pored puta nije moglo upasti toliko svatova, a da niko ne reaguje, da ne preduzme ni jedan korak i ostale pokuša spasiti od smrti. Ali, legenda baš tako hoće. Jama je uzela nevjestu, koja je bila namijenjena Musi. Ona je trebala da mu rodi djecu, djeca unuke, a unuci praunuke i tako redom. Svi oni bili bi Musina djeca, Musina unučad, praunučad… Ipak, od svega ostade samo jama, Musina jama. I nije li tu jasna asocijacija na hazreti Musaovu djecu i njihovu sudbinu. Nije li jasna i asocijacija na sve velike civilizacije i sva velika carstva čiji je dio bio i Bihor. Sva su carstva prošla, a Bihor je ostao tamo gdje jeste. Svakako, tu za kratko moram da se vratim na početak moje priče i samo konstatujem da nijedan od pomenutih lokaliteta u legendama, svoje ime nije dobio tek onako, već je morao biti natopljen ljudskom krvlju kao simbolom stradanja i stavljanja vječnog pečata na nešto. Otuda i pojedinačni nazivi lokaliteta – Sejdov krš, Karanovi krši, Razin mramor, Musina jama…

Maštovitost Bihoraca ima mnogo specifičnih crta, što se lako može uočiti i preko legende o „Musinoj jami“. Ono što je bitno podvući, jeste i činjenica da je u ovoj legendi mnogo toga približeno ljudskoj i društvenoj realnosti, pa i razum, kako onaj koji vodi svatove, tako i onaj koji čuva uspomenu na njihovo stradanje. Naravno, u cjelokupnoj priči potrebno je reći i ovo: Legenda o Musinoj jami, kao jedna zaokružena i višeslojna priča, i jedna od najrsprostranjenijih i najrazuđenijih legendi u Bihoru, bila je skoro na izdisaju, ali je zahvaljujući pamćenju i ispitivanjima Ćamila Ramdedovića, zahvaljujući čitavom timu ljudi okupljenom oko „Almanaha” i u krajnjem Bihora, ona dobila novi život, rekao bih ovoga puta onaj vječni, koji joj obezbjeđuje život u svim vremenima. Tako je nastala knjiga koja nije „samo napisana, nego, očito i ispjevana”, kako je to u svojoj recenziji zapisao jedan od vodećih filozofa Evrope, Ferid Muhić.

Ćamil Ramdedović na samom početku svog kazivanja kaže da ga je ova legenda čitavog života prizivala kao nepročitana knjiga, kao i da smatra da između mjesta koja se pominju u legendi i samog događaja, postoji neraskidiva veza (Musina jama, Daščorečko vrelo, Đerekarsko vrelo, Sopoćansko vrelo, Ćosovsko vrelo). On je tu vezu ustanovljavao prateći nevjestački emšiluk o kome u knjizi iznosi svoja saznanja i sve one stvari koje su izbacivala pomenuta vrela. Meni je preostalo da tu „tajnu vezu” pronađem na drugi način. Našao sam je u onome što čini moto ove knjige i fotografiji na kraju na kojoj je Ćamil sa svojom hanumom, tri kćeri i devet sinova. Ne znam da li griješim, ali ću se usuditi reći da je ta „tajna veza” upravo tu, u kontrastu između Musine jame i Ćamilovog dunjaluka, odnosno onoga gdje nema ništa i onoga gdje, kad ima života, ima svega. Musu je, kako bi to narodni um kazao „stigla kletva”, a Ćamila blagoslov. Baš onako kako na jednom mjestu u knjizi stoji zapisano: „Bog ga je pogledao – kroz sve prozore njegove kuće nagrnulo je sunce”. Ali, ne zaboravimo još nešto – njegovi sinovi su baš danas u vremenu napredne tehnologije, primjer onoga o čemu pričaju legende tipa Mušovići, Dautovići i Hasanbegovići su od tri brata – Muša, Dauta i Hasana. Možete u tom kontekstu zamisliti da će za 100 ili 150 godina, slična priča biti ispričana za ovu porodicu i za mnoge druge u kojima su muški članovi brojni.

Na kraju reći ću i ovo: Književno pero velikog Ćamila Sijarića uvelo je Bihorce na velika vrata u svijet literature. Poželimo da književni prvijenac i pero Ćamila Ramdedovića, označe početak brižljivijeg, svestranijeg i organizovanijeg sakupljanja narodnog blaga koje se još uvijek možesakupiti i iznijeti iz „Musine jame“ i drugih odaja u kojima čami. Kad čovjek ima blago, on mora imati i mudrost da ga sačuva. Kad ima mudrost imaće uvijek šta i da kaže.
I, iznova ću se pozvati na jednu izreku Ćamila Sijarića, koji je rekao: „druženja i razgovori produžavaju život”. U tom smislu, Ćamilu Ramdedoviću upućujem čestitke za ostvareni poduhvat sa željom da mu nova druženja čuvaju zdravlje i da ne stane na ovome.
Izvor: revija Bihor