Književnik Faiz Softić rođen je 1958. godine u Vrbama kod Bijelog Polja. Objavio je knjige poezije „Strašan je zid bez sjene“ i „Čovjek na rasputici“, romane „Pod Kun planinom“ i „Strah od rodne kuće“ i zbirku priča „Čovjek koji kisne“. Roman „Pod Kun planinom“ je doživio tri izdanja i preveden je na francuski jezik. Softić je zastupljen u čitanci za šesti razred u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Živi u Luksemburgu i Sarajevu kao slobodni umjetnik.
Završeno je „Bihorsko kulturno ljeto“. Vi ste u okviru Festivala priče – Zavičajne
staze – Bihor 2016. Osvojili treću nagradu za priču Bijeg. Koliko Vam znači ta nagrada?
– Da, završerna je još jedna manifetacija kulture „Bihorsko kulturno ljeto“ u Petnjici. Ali, zaista, čista menifestacija kulture. Petnjica postaje centar kulturnih zbivanja u regionu i to je za puni respekt. Ono što će mnogima izgledati kao apsurd, ali brend jedne ruralne sredine kakav je „Bihor“ je upravo kultura, koja ima svoje duboko utemeljenje u tradiciji Bihora, ponajprije preko Avda Međedovića, Ćamila Sijarića, Ismeta Rebronje, Džeka Hodžića, a onda i niza mlađih pisaca, slikara, muzičara koji potiču iz ovih krajeva.
Istina, na konkursu za najbolju priču u okviru ovog festivala, odnosno festivala „Zavičajne staze“ moja priča Bijeg je osvojila treće mjesto. Zadovoljan sam, a kako ne bih i bio kada su iz žirija saopštili da je od četrdeset tri prispjele priče deset od njih bilo antologijskih i svaka od njih deset je podjednako zaslužila da bude prva. Ovaj festival je poprimio konture vrlo ozbiljne manifestacije i to me jako raduje. Ništa od ovoga ne bi bilo da nije velikog entuzijaste i čovjeka od znanja – Mirsada Rastodera koji posjeduje višak energije i kojega bi poželjele sredine kakve su Beograd, ili Sarajevo. Sve velike ideje i programi uglavnom počivaaju na jednom čovjeku, to se i ovdje pokazalo da je tako.
Petnjica je u posljednjih tridesetak dana bila „okupirana“ kulturom. Kako ocjenjujete program Bihorskog kulturnog ljeta?
– Divan je osjećaj kada u jednoj malenoj čaršiji kakva je Petnjica vidite toliko poznatih lica, značajnih u kulturi na prostoru ex- YU. Po broju publike i njihovom interesovanju Petnjica ni za jotu ne zaostaje za velikim sredinama, za velikim gradovima… Razgovarao sam sa ljudima iz Niša, Podgorice, Sarajeva… i svi se oni slažu da u njihovim sredinama kulturni programi nemaju posjećenost kakvu imaju u Petnjici, dakle, publika je stekla povjerenje i ona se ne može varati.
Šta je novo u odnosu na prošlu godinu?
– Nema mnogo novoga, i ne treba. Dovoljno je sve bilo dobro prošle godine da se i nije imalo potrebe za eksperimentima. Očuvati ovaj nivo je zadaća i ovih na kojima leži festival, a i na onima koji će dolaziti i priključivati se organizacionom odboru festivala „Bihorsko kulturno ljeto“
U jednom danu su se dešavale i tri promocije knjiga i autora u Petnjici. Kako ocjenjujete ovoliko novih knjiga na ovako malom prostoru?
– Postoji trend pisanja, hiperprodukcija novih knjiga i tu ima previše prosječnosti ili ispod prosjeka, ali ima i dobrih knjiga, čak odličnih. Zuko Muratović je napisao vrlo dobru knjigu o kulturnom posleniku iz Petnjice, prosvjetnom radniku koji je zadužio ovo mjesto rah. Ibru Pačarizu i to je vrlo pošteno da se ljudimo odaje priznanje na ovaj način. Prije dvije godine izašla je vrlo zapažena knjiga priča “Međa” Seada Ramdedovića, a ove godine smo imali kulturni događaj pojavljivanjem knjige, pripovijesti “Musina jama” Ćamila Ramdedovića koji nije iznenadio čitalačku publiku i književnu kritiku, već i samoga sebe.
Da li se od pisanja može živjeti?
– Od pisanja mogu nekako živjeti angažirani i posebno kvalitetni pisci. I to se mora imati na umu. Inače, u materijalnom smislu, od pisanja mnogi imaju više štete negoli koristi, ali – postoje ljudi koji su pod velikim dejstvom sopstvene sujete i jednostavno ne mogu da odole izazovu. Postoje ljudi koji ne mogu odoljeti zovu bjeline papira, a onda su, za mnoge, razočarenje neminovna. Pisci su rijetka bića, vrlo rijetka. Prije svega potreban je dar, ali istinski dar… Kada je veliki Bog dijelio ovu nadarenost na njegovom spisku ih je bilo mnogo manje od ovog broja koji danas imamo među nama. Dakle, prvo dar, a onda i nadgradnja koja traži svakodnevno usavršavanje. Bez toga ništa. Ko na to nije spreman neka se mane ćorava posla.
Kako vi uspijevate da stignete na sva mjesta gdje se „dešava“ kultura?
– Ne bih rekao da stižem na sva mjesta, ali se iskreno trudim da me ima tamo gdje se dešava ozbiljna kultura. To sam izabrao za svoj život i to mi predstavlja iskrenu radost. Ne bih mogao živjeti bez čitanja i bez pisanja. Ne znam kako bih preživio da mi se to uskrati. Na koncu, i po tome se čovjek razlikuje od drugih životnih vrsta što u svom bivstvovanju, između ostalog, njeguje i kulturu kako bi popunio mnoge duhovne praznine u svome postojanju. Kao što znate živim u Luksemburgu i vrlo često putujem na književne fistivale širom Evrope. To ne bi bilo moguće da nije Ministarstva kulture Luksemburga i njegovog fonda „FOCUNA“ koji finansijski potpomažu moje odlaske na festivale. I ovaj dolazak na festival „Bihorsko kulturno ljeto“ je u njihovom soponzorstvu, pa im se i ovom prilikom zahvaljujem. Luksemburg je zemlja koja ima sluha za pisce koji žive na njenom prostoru.
Urednik ste revije „Bihor“ koja izlazi u Luksemburgu. Nedavno je izašao jubilarni dvadeseti broj, kada da očekujemo naredni?
– U toku su godišnji odmori, pa se i sam nalazim u tom mentalnom stanju, ali, izaći će na vrijeme, što znači tri mjeseca po izlasku dvadesetog broja. Do sada je svih dvadeset brojeva izlazilo po planu, pa nema razloga da sumnjamo u izlazak i dvadeset prvoga broja.
