U Petnjici zapravo nema ljepšeg perioda od ovog predizbornog. Ni zimsko ni jesenje, već ovo sočno predizborno. Sve se sjati u ove dvije ulice. Makar onoliko koliko može da stane u trouglu između Doma kulture, Meraka i Paše.
Svi nas se opet sjete, i opozicija i pozicija. Odjednom smo važni i imamo svrhu. Jes da u to vrijeme baš i nemamo mjere niti razmijevanja jedni za druge, ali pobogu preizborni je zamah i mora da se bahati. Kada ćemo ako ne tada.
A tek mediji, iha… Kamere, mikrofoni, novinari.. Za kamere je bolje da ne dolaze. Zbog nas iz Petnjice. Fotografiju i mikrofon možeš slagati, ali kameru nikako. A prilike u našoj maloj bvaroši nijesu baš za kamere.
Elem, jasno vam je kao i meni koliko ste korisnih (da ne kažem pametnih )stvari čuli za ovih mjesec i po pred izbore od svih političara. Malo. Uglavnom su nas podsjećali na važne datume, izbrojali su nam nanovo prognane, mrtve i raseljene i rekli nam da su drugi krivi. Pročeprkali su malo po starim ranama, čisto da nas podsjete kako nas je to boljelo.
Izmjerili su svakog od nas ponaosob da nbi saznali koliko nam je velika bošnjačka skopost i koliko smo vjerni petnjičkoj džadi.
O fabrikama, pogonima, radnim mjestima, školama, vrtićima, stadionima, ambulantama i o tome kako da živimo a ne preživljavamo naredne četiri godine, malo je ko trošio riječi. Kao da je jazuk.
Ali sve bi mi to podnijeli nekako da nije onog dana iza izbora kada se sve karte podijele i kada svako od njih na neki čudan način nađe ugao i kaže da je pobijedio. Dakle, to jutro, taj dan poslije, kada shvatimo mi u Petnjici, da se zapravo niko za nas nije iskreno brinuo, tada će da boli, ali s obzirom na to da nam je ponos ili ego (kako god) veliki kao Koraćki krš, vjerujem da ćemo uspjeti da nađemo nove motive.
Ipak, sve se nešto plašim da ko god pobijedi u nedjelju veče, to nećemo biti mi.
SAMIR RASTODER
