Sa odlaskom naše braće u daljinu, njihovom novom domu, ode i zadnji avgustovski zračak sunca koji mi utisnu u dušu osjećaj topline i zadovoljstva. Odoše braća, ode i ljeto… ostadoh, čini se sam u nadanju da ću ih opet vidjeti-dogodine. Ali znam, što ih duže ne vidim to će ljubav i želja biti veća, i hrabrim sebe- brzo će proći, doći će opet.
Ostadoh da sa merakom gledam praznog pašu kako čeka kakvog prolaznika da svrati i popije kafu različitih dužina. Sjedim s’ pašom i od meraka gledam kako gora promijeni na stotine boja, dadoh joj profil ljudskog karaktera; juče bješe rumenog obraza, danas je omalokrvila te izblijeđela a sjutra će se stopiti sa sivilom budućnosti.
Svratiše paši prvi prolaznici, sa merakom se pojede nešto ukusno a sve to najavi kampanju sudbine što nas uvede u kolo sreće. Sreća… bješe li to ono kad vidiš nekog sa velikim osmjehom, razvučenim kao žice elektroprenosa što drže dotrajale stubove po Bihoru. Jeste, već se primjećuje sreća. Primjećujem život što nam kuću napuni, te od sobe do sobe- od paše do meraka, idem vidjeti je li roda donijela kakvo novo čeljade. Kažem roda… pa jeste, jedino osta da u našoj kući rode donose djecu, jer nam odive potražiše drugu kuću da bi je ispunile radošću. Al’ ne može odiva bez rodnoga kraja, učini vakat da se u rodu desi kakvo veselje. Tako jedan mudri gazda najavi veselje, pozva prijatelje i rodbinu da mu 16-og uljepšaju skup i, svaka mu čas’, organizova ga tako dobro da skoro svi bijahu zadovoljni.
Znade gazda da bez odiva nema veselja, pozva ih a ne bi lijen no im i šofere posla da ih dovedu, zna gazda što merak je. No, nije lako biti gazda, stotinu sila nasrne ne bi li mu titulu uzeli.
Uoči veselja mu pokušaše na kuću nasrnuti i bruku nabiti, no ne znadoše da čuvari ne daju ni ‘tici da uleti na imanje, pofataše ih i ka džukele povedoše- svezane. Al’ ko to bijaše… ko bi drugi no ljubomorna familija što mu zlo požele umjesto srećnog veselja.
Dođe 16-ti, proveseliše se svi- do zadnjega, počasti gazda goste ka’ pravi domaćin , ponudi im sve što poželeše i dade im da što na muziku bace. I vatromet im zapali. Ali ne znadoše da im maher, stari lisac, odmah poče naplaćivati merak koji im priredi. Odmah im podijeli koverte za darove, kome 5, kome 6 po čašici da se popijeno naplati… al tako to ide utorkom.
Ne treba biti cicija, mada, neki vele “nikad beg nije bio cicija” a od drugih čujem da “nema cicije bez bega”, a što činiti… različita su mišljenja. U suštini, bitno je da je gazda sačuvao mir, da su odive srećno stigle doma, a oni što ostaše da čuvaju kuću, oni su samo zrna prašine koja će biti gažena po drumovima posutim tamponom ispod Ostre stijene i koja će ostati pod jesenjom maglom, stuštenom i gustom, koja ostaje simbol 16-og oktobra.
SEMIN ŠABOTIĆ
