Burni predizborni dani su prošli i oktobarska magla je poklopila našu malu, uspavanu Petnjicu. Rezimirajući sve ispada da smo na nekoj pozitivnoj nuli – niti je bilo senzacionalno što su se naši „političari“ najavljivali, niti je sadašnja (medijska) tišina nešto novo. Pored „značajnih“ vijesti zadnjih dana o novim kompjuterima ili radovima na putevima, bila je i jedna, koja je čak i u Vijestima objavljena i koja me je baš emotivno dotaknula. A to je priča o posljednjem trgovcu na pijaci u Petnjici.
Priča me podsjeća na niz provedenih ljetnih odmora u Petnjici tokom prijašnjih godina. Jedva sam čekala da stignem do Petnjice, a „šlag“ koji mi je zaslađivao odmor bio je odlazak na pazarni petak u Petnjicu, zajedno sa svojim rodjacima i drugaricama.
Svaki petak u Petnjici je oslikavao ljude, koje žive u Petnjici i njegovoj okolini: mještani, poljoprivredni radnici, koji se prodajući svoje proizvode bore za preživljavanje.
Toga danas više nema.
Hipermarketi rastu kao gljive iz zemlje , rijetko ko više drži stoku i… Ostao je taj jedan jedini prodavac, kao spomenik nečemo, što je nekad bilo.
U člancima koji su se bavili tom temom, tokom čitanja sam osjećala neku vrstu nostalgije i žaljenjem, što pijace više nema.
Ja se pitam zašto?
Jer:
„Mi“ smo se odlučili za odlazak iz rodnog kraja u industrijalne države poput Njemačke itd.
„Mi“ smo odlučili, da je ipak bolje prljati ruke u fabrici nego na njivi.
„Mi“ smo se odlučili, da je ipak lakše kupiti zaleđenu hranu nego da je pravimo sami.
Dakle, mi smo ti, koji su prouzrokovali neke značajne promjene, kao što je to nestanak pijace u Petnjici. Ne znam, da li su nas sve te promjene, koje smo sami prouzrokovali, udaljili i od nas samih i naših korijena.
Čini mi se da polako i to bva jasno.
