Dragi moji,
zadnje dvije nedjelje su bile veoma turbulentne i nisu nam dale da predahnemo: izbori, teroristi, poplave… naša mala Crna Gora trenutno plovi kroz nemirne vode, i to kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou. Baš zbog toga sam dugo razmišljala o tome, šta će biti sledeća tema ove kolumne. Čitala sam članke na ovom portalu i u drugim medijama i došla sam do zaključka, da današnju kolumnu neću pisati u tom „fazonu“, jer se u zadnje vrijeme previše toga ružnog desilo.
Mislim da nama svima treba jedna doza pozitivnih riječi, koje će opet brobuditi borca u nama, a ne kukavicu i jadnika, koji sebe i svoju situaciju sažaljevaju.
Znam, da vam ja teško, pogotovo kada su žrtve poplava u pitanju. Nekome su poplave uništili lijepe uspomene, nekome kuću, a sigurno postoje i ti ljudi, koji su izgubile svoju egzistenciju. Sa druge strane ima i onih, koji nisu bili ugroženi vremenskim nepogodama, ali se isto tako brinu za sebe, svoje porodicu i svoj kraj iz drugih razloga, bili to politički, ekonomski ili socijalni.
Sve je to normalno, čak i u „raju“, koji vi nazivate „dijasporom“. I ovdje ljudi imaju probleme, brinu se, gube svoje domove…i dosta puta se dešava, da ih niko ne podržava, pa čak ni država. Ali tu su familija i prijatelji da budu uz vas i u najcrnjim trenutcima. I tu ste vi kao pojedinac, koji sigurno ima više (mentalne) energije nego što običan um može da zamisli. Zar to nije jedna divna spoznaja, kada tu činjenicu jednom shvatiš? Dakle, glavu gore, zavrni rukave i kreni! Radi! Napravi! I biće dobro. A kad?
Oskar Wajld je jednom rekao, da će na kraju sve biti dobro, a ako još nije dobro, onda još nije ni kraj.
Vjerujem u tebe, baš tebe, što si sad pročitao ovaj tekst. Vjerujem u nas. Vjerujem u to, da će – ipak – na kraju sve biti dobro.
