„Put me zove, moram poći“ su početne riječi nama svima poznate pjesme Halida Bešlića, koje mi se već danima vrte po glavi. I mene ponekad zove put, jer kasnim na voz… Put me zove, jer moram što brže kući… Put me zove, jer neću da slušam šta mi drugarica priča… I put me zove, jer neću da budem tu, gdje jesam. Sve je to tako bilo – do petka. Te noći sam nešto gledala po društvenim mrežama, kada mi je jedna fotografija zapala u oči: na jednoj strani djeca koja se igraju na igralištu, a drugoj strani jedan mali dječak koji kupi plastične flaše. Između njih ništa osim jedne ulice i njegovog pogleda punog čežnje. Snažna slika, uslikana negdje u Crnoj Gori, koja više govori od milion riječi.
Mnogi od vas bi sad rekli da su scene kao ova, koju sam sad opisala, svakodnevnica u našoj zemlji, a posebno na sjeveru Crne Gore.
Po principu „tako ti je to, jedan dobije u igri života, drugi gubi“, idete putem koji vas zove, a fraze poput „ja tu ništa ne mogu promjeniti…“ ili „žao mi je, ali…“ su samo dobro krojeno odijelo vašeg metaforičkog puta, koji je ipak lakše ići, kada niste prljavi dječak koji sa tugom u očim posmatra drugu stranu ulice.
Lako je živjeti takav život, zar ne? Permanentno ukazivati na nešto loše, sažaljevati druge, ali ipak ne preduzeti ništa.
Bihorci su specijalisti kada je takvo ponašanje u pitanju. Šta god da se desi, bile to poplave, izbori, požari ili nešto drugo – na kraju krajeva je sve na nekoj (po nama pozitivnoj) nuli, ako je balans između jada i sjaja ispoštovan, bar za neke.
Pitam se, čega ima više u našem bihorskom mentalitetu? Jada ili sjaja? Ko smo mi u priči koju nam priča pomenuta slika? Da li smo djeca, koja se bezbrižno igraju, ili dječak koji kupi plastične flaše? Ili smo možda jedna latentna, i u prvom pogledu nevidljiva komponenta u ovoj slici, koja će malom dječaku pružiti ruku, da bi i on jednog dana bio na drugoj strani ulice – na igralištu, bezbrižan i sretan.
Putem kojim trenutno hodamo, idemo prema dolini koju je podijelila jedna tmurna rijeka. Vidim gradove – “jad” i “sjaj”koji su samo spojeni jednim malim mostom. Šta mislite, sa koje strane dolazi više ljudi?
A kada se okrenem, na horizontu, umotano u magli hladnog jesenjog jutra, vidim jedno nepoznato mjesto kojem ne vodi nikakav put. Vrijeme je, ljudi moji. Vrijeme je da krećemo nepoznatim stazama, jer ipak, putevi nastaju time što njima idemo. I ići ćemo ih i opečatiti ih svojim snažnim koracima. Možda ćemo u tom nepoznatom mjestu naći to što slika trenutno ne pokazuje, a što nam tako hitno treba: ruka koja spaja, a ne ulica koja dijeli.
