PIŠE: BALŠA BRKOVIĆ
Neće biti Njegoševog dana u crnogorskom kalendaru. Ali, umjesto klišea nacionalne kuknjave, ovaj podatak zaslužuje nešto trezveniji pogled.
Već smo naučili – priča o Njegošu u Crnoj Gori nikad nije priča (samo) o jednom velikom pjesniku iz prve polovine XIX vijeka, već priča o nama, njegovim čitaocima, ovakvim-onakvim, nakon više od stoljeća i po.
Držim da nije nužno podsjećati čitaoce – pisac ovoga teksta konsekventno se zalaže za promjenu odnosa prema Njegošu: čitanje umjesto (ispraznog) citiranja, razumijevanje nasuprot nekritičkom prihvatanju ili sumnjivom personalnom bogotvorenju. Konačan udar u tom smislu bio je pokušaj crkve (SPC) da Njegoša proglasi za sveca. Ipak, i uprkos svemu, nije dobro da priča o Njegoševom danu završava prizemnom političkom trgovinom.
Naime, ovakvom “upotrebom” Njegoša, pjesnik “Luče” se drži u jednoj vrsti latentnog vampirizma. I jedni i drugi vide trag krvi na njegovim zubima – s tim što ta krv jedne plaši, a druge – raduje. Takva kratkovidost današnje političke elite gura Njegoša u vječiti nacionalni kliše. Koji je, po definiciji, uvijek – falsifikat.
Nije dobro ni da se jednom velikom pjesniku lijepi etiketa “genocidnosti”. Jer je doboko netačno, ali prije svega – glupavo. Kao da Šekspira optužite za pedofiliju – jer je pisao o dječjoj ljubavi… Književnost je ako je književnost univerzalna i ne može biti ubilačka. Tekst nikada ne čini zločin. To uvijek rade ljudi, loši čitaoci, uglavnom.
Problem sa kritikama koje smo čuli od nekih funkcionera BS – je u tome što su prije svega obilježene neznanjem, nerazmijevanjem i zluradošću. Sjećete se, onaj što mijenja poklonjena kola, svojevremeno je uskliknuo da Bošnjacima “Lovćen nije otac sveti”. Ništa sporno. Nije nikome “otac sveti”, siguran sam. Ali, u pjesmi na koju aludira ovaj tip, Lovćen je nazvan “oltar sveti”. Dakle – ne “otac”. Što nije nikakva vjerska realnost, već obična pjesnička metafora. Ali zamislite frustraciju koja ovo proizvodi.
Za svako društvo je loše kad neznaveni daju ton javnim raspravama. Za odluku o Njegoševom danu moguće je izreći mnoštvo različitih razloga za i protiv, ali svi oni mogu biti korektni i pristojni. Razlozi o kojima govori ova neznalica – nisu ni jedno ni drugo.
Ne može se o multikulturalnosti pričati u terminima i logikom XIX vijeka. Odnosno, može (kao što vidimo), ali nećete nigdje stići osim u – XIX vijek. A tamo se opasno vraćati na bilo koji način.
Evo Vam lijepog primjera prednosti multikulturalizma. Moja generacija nije uopšte znala za Avda Međedovića. Tek na prvoj godini fakulteta (Zdeslav Dukat, Homersko pitanje) saznao sam za tu fascinantnu ličnost, posljednjeg rapsoda, bjelopoljskog starca koji je zadužio svjetsku homerologiju. Zahvaljujući duhu multikulturalizma, danas je Avdo Međedović u Crnoj Gori opštepoznat. Ima i svoju ulicu u Podgorici, a svi đaci, koje god nacionalne ili religijske tradicije, danas znaju za njega. Bilo bi jezivo da nije tako. Svijest o Avdu Međedoviću istinski je obogatila identitet i svijest današnjih Crnogoraca. Nema Crna Gora vrijednosti za – bacanje. Tako da ne postoji nijedan valjan razlog da se Njegoš drži u nekom zabranu, u nekoj vrsti “kućnog pritvora”.
Naravno, ne treba Njegoš da bude ni Bog, ni polubog, ni ovakav ni onakav nacionalni ili politički autoritet – ali, ako treba da postoji dan u godini posvećen kulturi, ime za taj dan najprirodnije pripada njemu.
Upravo sam završio čitanje jedne sjajne knjige – romana Zuvdije Hodžića “Svi moji”. U nekom od narednih brojeva čitaćete o toj knjizi. Ako bi, recimo, na Njegošev dan bili nagrađivani dobri učenici, sasvim je moguće da na poklon dobiju – Zuvdijinu knjigu.
A kome bi mogao smetati takav Njegošev dan?”
PREUZETO IZ VIJESTI
