U ranoj mladosti dobrovoljno je, punih šest mjeseci, bez ličnog dohotka, radio u fabrici «Mladost» u svom selu. Danas u Luksemburgu, kada je postao imućan privrednik – pomaže zavičaj i ljude iz zavičaja. Po nepisanom pravilu – što više pomaže drugima – sve mu se više vraća. I to na razne načine. On, Ernad Ero Muhović, postao je primjer nesebičnosti i altruizma.
Piše: Faiz Softić
Da je ZK „BIHOR“ iz Luksemburga istinska oaza dobronamjernih i čestitih ljudi, a pored toga i ljudi koji jednim okom neprestano motre prema svom zavičaju – mjestu gdje su pronikli – svjedoči i puni angažman u ovom udruženju Ernada Era Muhovića, rođenog u selu Trpezi, opština Petnjica, na sjeveru Crne Gore.
Jednom kada me čovjek o kojem je riječ, u sali Centra za kulturu u luksemburškom gradu Rumelanžu, pred desetak ljudi upitao:
„Šta ti, Fajo, misliš o selu Trpezi?“, Nisam puno razmišljao – osdgovorio sam kao iz topa:
„ Trpezi su rasadnik kvalitetnih ljudi“ – to mislim i danas, desetak godina kasnije:
Muhovići, Skenderovići, Durakovići, Huremovići, Cikotići, Račići, Muratovići, Murići, Kožari… To su familije koje naseljavaju ovaj prostor podno planine Turijak, podijeljen Trpeškom rijekom na dva dijela – prisojni i osojni. U onom prisojnom dijelu – zemlja je dublja, plodnija, ali kroz ovaj drugi dio prlazi asfaltni put Berane – Rožaje, te su tako vrijednosti do u gram izbalansirane.
Vrijedni i uspješni ljudi, uglavnom rasne familije sa velikim brojem zdrave i pametne djece.
Nije mali broj trpeških kuća gdje za sofru sijeda desetoro i više čeljadi. A to je kapital koji se ne može mijenjati ni sa kojim drugim. Ima nešto u tom blagom lahoru podno Turijaka, u toj beskrajnoj otvorenosti prostora koji se do zadnjeg kutka otvara nebu i daljinama.
Imaju oni i pjesmu koja često odlijegne na sijelima i drugim feštama gdje se okupljaju Trpežani, pa i tamo, hiljade kilometara daleko od svoga kraja, često se zapjeva:
«Oj Golešu rodno mjesto
Tebe ću se sjećat često.
Ječe brda i doline
Od trpeške omladine… „
U ovih desetak rečenica pokušao sam portretisati mjesto odakle nam u Luksemburg dolazi – Ernad Ero Muhović i još veliki broj njegovih komšija – selo Trpezi.
Ništa nije slučajno
Upoznao sam ga prije dvadeset i pet godina. U Beranama. Sasvim slučajno. Ali, ništa, na koncu, nije slučajno; kao i sve u životu i ovaj susret su udesile okolnosti na koje ne utičemo samo mi.
Tog januarskog predvečerja autobusom sam iz Sarajeva doputovao u Berane. Tamo me čekao Šefket. Zajedno sa njim, odmah ispred autobusa, stajao je visok i naočit momak. Rukujući se – izgovorili smo svoja imena. Više nikada to ime nisam smetnuo s uma. Družili smo se u mnogim prilikama i uvijek ga osjećao, što bi kazali u Bihoru, svojtom. Ostalo je tako i u ovim predpoznim životnim danima kada je vrijeme da se sabira kroz šta se sve prošlo, s kim se drugovalo, gdje se griješilo, a gdje nije.
Namjestilo se tako da se i ovdje, u ovoj malehnoj, ali čudesno uređenoj zemlji, ponovo sretnemo.
Ni danas kada je premašio pedesetu, ne fali mu vedrine i ambicija.
Pouzdan prijatelj, vjeran drug, posvećen porodici i prijateljima – Ernad Ero Muhović, desna ruka ZK “Bihor”, prijatelj svakom dobronamjernom čovjeku na planeti, bez obzira ko je i odakle dolazi.
Dijete pune kuće
Rođen je 10. Oktobra 1964. od oca Šemsa i majke Fife, rođene Duraković. I majka je bila iz pune kuće; devet brata i tri sestre, kćerka nadaleko čuvenog Šefta Durakovića, imućnog bihorskog domaćina kome su i rožajske age i begovi skidali kapu.
On, Ernad Ero Muhović, i brat Mustafa sa pet sestara bili su porod svojih roditelja. Porodica na koju se s ponosom pokazuje.
Volonterski rad na izgradnji „Svijetle budućnosti”
A onda je, krajem osamdesetih, pronicljivi vizionar dipl. ecc. Haćim Duraković iz istog sela, došao na ideju da se u selu izgradi fabrički pogon u kojem bi vrijedne Trpežanke i druge Bihorke tkale ćilime za cijelo tržište bivše Jugoslavije. Okupio je potreban ljudski potencijal, postigao dogovore sa Opštinom Berane i republikom Crnom Gorom i krenulo se u realizaciju.
Nadjenuli si i ime fabrici – Mladost.
Nezaboravna je i priča o početku rada ove fabrike, kada je Ernad i veliki broj njegovih Trpežana, dobrovoljno, punih šest mjeseci radili u ovoj fabrici, odričući se ličnih dohodaka, ne bi li fabrika zaživjela i postala ono što se od nje očekivalo – prosperitetan fabrički tekstilni pogon u bihorskom kraju.
Direktor fabrike Haćim Duraković, te Ernad Ero Muhović, Džaja Hodžić, Rifat J. Skenderović i Igbala Muhović su se starali o kompletnoj organizaciji posla.
Ubrzo, iz Rožaja, za tehničkog direktora, dovode inžinjera tekstila – Zena Sijarića koji, zajedno sa Haćimom, izrađuje program proizvodnje, a onda Zeno i Ernad odlaze u Sloveniju, u grad Kamnik, i tamo sa tekstilnom fabrikom „Ideja“ potpisuju partnerski poslovni ugovor, a ova fabrika im ustupa 250 miliona tadašnjih dinara. Proizvodnja kreće. U početku zapošljavaju 60 radnika, za nekoliko mjeseci broj zaposlenih narasta na 250, plus 350 radnica angažuju u kućnoj radenosti, gdje žene širom Bihora, pletu džempere u svojim kućama i isporučuju ih fabrici. Punim kapacitetom kreće proizvodnja. Na pomolu je svijetla budućnost Bihora.
Nezaboravna je i priča o početku rada ove fabrike, kada su on i veliki broj njegovih Trpežana, dobrovoljno, punih šest mjeseci radili u ovoj fabrici, odričući se ličnih dohodaka, ne bi li fabrika zaživjela i postala ono što se od nje očekivalo – prosperitetan fabrički tekstilni pogon u bihorskom kraju.
Ernad Muhović devedesete godine pristupa stranci Reformske snage, koju je predvodio nadaleko poznati jugoslovenski privrednik i vizionar – Ante Marković.
Po slovu zakona, tada se moglo raditi i četiri sata dnevno u privatnom angažmana, te Ernad otvara privatno preduzeću u Makedoniji koje se bavi trgovinom namještaja.
Nažalost, sve se ubrzo sunovratilo, poklekla je naša moćna Juga i moralo se u svijet. Na stotine mladih, zdravih i obrazovanih Trpežana kao i većina sa sjevera republike morali su, s torbom u ruci, u bijeli svijet. Morala se tražiti nasušna kora hljeba kako bi se živjelo i preživjelo.
Ali gdje i kuda?!
Ernad Muhović1992. dolazi u posjetu bratu Mustafi u Luksemburg. Bio je mjesec januar. Ernad je čvrsto riješen da se vrati u Crnu Goru i sve do maja ne prijavljuje se u Luksemburg. U trenutku kada rješava da ide nazad, ne vjerujući u raspad svoje domovine – javljaju mu de se ne vraća i da se stanje u Jugoslaviji iz dana u dan pogoršava. U nekim dijelovima već bukti rat. Nerado ostaje. Prijavljuje se u Luksemburg i započinje novi život.
Nažalost, sve se ubrzo sunovratilo, poklekla je naša moćna Juga i moralo se u svijet. Na stotine mladih, zdravih i obrazovanih Trpežana kao i većina sa sjevera republike morali su, s torbom u ruci, u bijeli svijet. Morala se tražiti nasušna kora hljeba kako bi se živjelo i preživjelo.
Ali gdje i kuda?!
Desetog maja 1992. Ernad se upošljava u preduzeću «Valvasori». Kretalo se iznova. Tada je, sa suprugom Erminom, imao kćerku Irmu, kasnije dobivaju još troje djece: sina Merlina (21), a onda i blizance Amru i Omara koji danas imaju 19. godina.
Poslije Valvasorija, Erned mijenja nekoliko preduzeća, da bi danas zajedno sa svojim bliskim rođakom Elvisom Ekom Durakovićem posjedovao firmu
“M. E. T.” koja se bavi svim građeviskim poslovima, vrlo uspješno posluje i zapošljava sedamnaest radnika različitih profila.
S ponosom ističe da je 2006. vrlo predano, punih mjesec dana, radio na organizovanju doseljenika iz Crne Gore u Luksemburg, kako bi otputovali u Crnu Goru i glasali za njenu nezavisnost.
Svojim najvećim uspjehom Ernad smatra svoju porodicu. Njihovo četvoro djece, pored toga što su dobri đaci, bave se sportom i lišeni su poroka. No, drugačije se nije ni očekivalo u porodici u kojoj nijesu vladale dogme, ali jeste red, gdje je svako znao svoju obavezu i valjano je izvršavao.
Priča o Ernadu Eru Muhoviću je, zapravo, i priča o hiljadama drugih iseljenika iz Crne Gore koji su rodnu grudu zamijenili tuđinom, a onda je prihvatili kao svoju domovinu, nikad ne zaboravljajući kraj iz kojega su otišli.
