Tridesetšestogodišnji Mijaz Muratović je skoro svaku kuću u Petnjici obogatio makar jednim komadom namještaja koji proizvodi u 140 kvadrata prizemlja porodične kuće. U radionici često provede i po 20 sati i, kako kaže, desi se da nema vremena ni za kafu, a ne stigne ni da jede, ali od toga izdržava šestočlanu porodicu. Nasmijan i vedrog duha, svoje mušterije po obavljenom poslu uvijek isprati riječima „vrijeme će pokazati kvalitet“.
Kao i mnogi Bihorci, i on je pokušao na zapadu, ali na kratko je odlazio i vraćao se, uvijek sa nadom da se može živjeti od sopstvenog rada i u svom rodnom kraju. Ističe da je bez zajma i kredita, od svog novca, pokrenuo biznis.
„Nije loše, mogu da izdržavam porodicu i skromno živim. Međutim, uvijek može bolje. Fali podrška institucija, kako sa lokalnog, tako i sa državnog nivoa. To je ono što je na zapadnu besprekorno. Tamo je sistem takav da, ako imaš ideju, a nalaziš se na birou za zapošljavanje, spremni su da te podrže i da ti pruže, kako stručnu, tako i finansijsku pomoć. Toga ovdje nema i to je ono što je kod nas ogromni nedostatak“, kaže Mijaz u pauzi svog posla.
Osim propusta u sistemu, kako ističe Mijaz, postoji i problem što mladi Bihorci neće da rade. Kao i mnogi drugi, ima problema sa kvalifikovanom radnom snagom.
„Ovo je specifičan zanat. Mora se poznavati rad na mašini za šivenje i na mašinama za obradu drveta. Spreman sam da platim i da obučim radnika jer posla ima. Uz podršku lokalne uprave i države, uspjeh bi bio zagarantovan. Na ovakav način kao do sada, uz nedostatak podrške institucija, nedostatak radne snage i finansijskog stimulansa, teško da ćemo moći da postignemo efekat i stvorimo šansu za otvaranje novih radnih mjesta, a samim tim i napredak našeg kraja u ekonomskom smislu“, kaže Mijaz.
Konkurencije se ne plaši jer je kvalitet njegovih proizvoda dovoljna preporuka za tržište. Najvjernije mušterije su uglavnom Bihorci, kako oni tu koji žive i rade, tako i oni iz dijaspore koji njegov namještaj kupuju i opremaju svoje domove po Podgorici i primorju.
Nije mu, kaže, potrebna reklama, već radna snaga, kako bi uspio da zadovolji sve zainteresovane kupce, jer sa jednim radnikom ne može sve da postigne.
„Očekujem od lokalne uprave da pokaže interesovanje za ljude slične meni, koji gaje preduzetnički duh i da nam pruže podršku. To je obostrana korist. Našim prijavljivanjem kao preduzetnika, opština ima benefite u vidu poreza, a mi potporu za proširenje proizvodnje“, apeluje Muratović i objašnjava kakva treba da bude pomoć iz dijaspore.
„Ne treba da nam daju ili poklone novac, već da se oni uključe kao partneri, kako bi imali finansijski interes. Ako budu, kao do sada pomagali, od toga nema sreće. Oni treba da nađu model da svojoj rodbini pomognu tako što će im naći stalni izvor novca, odnosno da zarade ovdje u Bihoru, a ne samo da šalju novac kao finansijsku injekciju. Dejstvo traje izvjestan period i onda opet treba „terapija“. Njihovo ulaganje kao partnera je pravi potez, koristan za sve“, ističe Mijaz.
On zaključuje da, ukoliko ne dođe do promjene i ne otklone se nedostaci koji postoje, ne vidi budućnost u poslu kojim se bavi. Ako ne bude pratio trendove i usavršavao i dizao proizvodnju na viši nivo, preostaje mu da odustane i pođe gdje i većina Bihoraca, gdje se, kako kaže, ideja i volja za radom vrednuju.
D.B. / S.R.
