Ne mogu a da ne zavidim, ma kako to zvučalo, mom drugu Žigi, koji sve u životu gleda kroz futbal. Kada život gledaš kroz filozofiju futbala, nekako lakše podnosiš, faule, klizeće startove, a još ako umiješ dobro da driblaš ili bar znaš nekoliko finti, onda ti se prosreći da daš gol, ako ikada dobiješ priliku da zaigraš na nekoj utakmici. Ako je život utakmica, moj drug Žiga nije igrač, on spada u onu kategoriju ljudi (posmatrača-vatrenih navijača), koji znaju da iskomentarišu svaku propuštenu šansu, znaju sve osobine i sklonosti popularnih igrača(svojih idola) i odano i sa manijačkom strašću potroše i zadnji cent trošeći svoju futbalsku motivaciju kladeći se na sportskoj prognozi. Žiga je sa Zabjela najrepubličkijeg dijela Podgorice- ma šta to značilo. Žiga je ekspert i zadnja riječ …
PARADOX
Sistem ekonomije čije su glavne poluge pekare, kladionice i kafići. Imaju svoje konzumente a Žiga je jedan od njih i on konzumira cijelu ponudu.
Kažu da sretan čovjek nema prošlost a nesretan nema ništa drugo osim prošlosti i kažu da je sreća univerzalna kosmička kategorija, dok je nesreća ontološka-prizemna-zemaljska. Žiga je poprilično srećan čovjek ranih čedrdesetih, dobrog zdravlja, vitalan- ako pije hladno pivo a mamuran ako preskoči. Žiga nije ženjen i ima polovičan plan u vezi formiranja familije, ali kada reguliše uslove za to. Kao i dobar dio njegove generecije. To je generacija navijača i svjedoka ratova 90tih i svih nesreća koje su šibale ove prostore. No, ni on a ni njegvo društvo u kojem ima i Srba, Bošnjaka, Albanaca,.. ljudi.. Umalo da zaboravim Žiga, je Crnogorac, ponosan i kao i svi u ovoj zemlji drži do filozofije „ ne talasaj“ i ne komuniciraj o temama za koje treba da uložiš trud da bi ih apsolvirao.- A i ima neko u administraciji ove države ko treba da se bavi njima, toliki školovani i lijepi mladi kadrovi, poentira Žiga diveći se velikom broju administracije malog državnog aparata- paradox koji Žiga ni ne pokušava da shvati.
Naučio je on kao i svi sa ovog podneblja da treba sve, negativno pod tepih. Doduše ono „naše“ pod tepih, a ono „njihovo“ je opasno i to „njihovo“ treba diskretno dijeliti i povjeriti sa ovim „našim“. „Naš“ tepih i „njihov“ tepih nijesu isti. Naš je, doduše malo veći, od silnog trpanja pod njega više je brdo nego tepih, nedaj Bože da bude vjetar duvao kao ono što kažu da će da duva, pa da ga otkrije, veći bi bio od Gorice. Pa bi se ovo mjesto zvalo pod-tepih,.. odosmo daleko.
STARLETE SU IN, INŽINJERI OUT
Medijie ću optužiti ali neću osuditi, za posljedicu da se stvorio „sistem vrijednosti“ gdje je bitno šta će neka starleta ili futbaler reći ili neki trend promovisati, a ne neki doktor, inžinjer ili naučnik,.. ovi zadnji su dio društva koji je na izdisaju ili nemaju snage ili samo nemaju prostora. Mada je zaočekivati da su usljed vaspitanja i samosvjesnosti prirodno izgubili potrebu da se nameću i da „siluju“ druge,-očekuju valjda da se neke vrijednosti same po sebi podrazumijevaju. Kao što je po velikom njemačkom filozovu Kantu „moralno dobro samo po sebi dobro, koje se samomanifestuje,..
Hendikep je što se sposobni ljudi marginalizuju i što im se ne daje prostor u medijima. Pa zar ne čudi motivacija mladih generacija da budu oni koji su popularni, da budu Mesi,… I taman kada pomislite da ne može da bude gore ono vas život išamara i osvijesti pa doživiš sadašnjost. Nema medija, elektronskog ili printanog da je ostao imun na prostor koji izdvaja za političare. Žiga ne voli političare, tvrdi da u švajcarskoj neznaju ko im je premijer, Žiga koristi švajcarsku kao primjer za savršenstvo, valjda zbog toga što je u toj zemlji sjedište FIFA-e. On ne voli ovu turbo-politiku i nudi rješenje. Nama treba Mesi, ljudi, Mesija za prešednika i riješićemo sve probleme. Mesi uvijek da gol, Mesi zna sve finte i mesi zna šta će da se desi.
Mesi daleko si…
RAZBITI MITOVE, FOBIJE I TRAUME
Živimo u društvu u kojem želimo da izgradimo neki sistem, promovišu se vrijednosti koje trebamo da usvojima, da otvorimo i zatvorimo neko pregovaračko poglavlje i da se integrišemo u EU. Zvuči zabavno i izazovno kao da polažemo ispit. Znaju oni koji su studirali, ali studirali baš baš. Studirali, išli na predavanja, polagali parcijale i kolokvije i nisu završavali fakultet na ručku plaćajući novcem. Nijesu završili četiri godine za nekoliko mjeseci, osim ako nijesu bili baš baš nadareni, pardon novčano sposobni da zipuju vrijeme i znanje.
Otvaramo i zatvaramo pregovaračka poglavlja i zatvaramo oči na krucijalnim stvarima u našem duboko podijeljenom društvu u kojem trebamo pod hitno prekinuti odlaganje unutar društvenog dijaloga. Moramo razbiti mitove, fobije i traume, koje se iz prošlosti prenose i koje duboko opterećuju naše odnose i stvaraju granitne obale naših mali nacionalnih, narodnih i vjerskih podjela. Ukoliko želimo da spriječimo eroziju koja će biti vremenom veća od Grand kanjona u Koloradu. Moramo se otvoriti i biti iskreni sa komsijama, najbližima. Moramo podijeliti i iznijeti naše strahove, ne da se prepadamo međusobno već da ono što je klica budućeg kažnjavanja iznesemo sada i relaksiramo odnose. DA PRESTANEMO DA SE DIJELIMO NA „NAŠE“ I „NJIHOVE“ – DA SU SVI „NAŠI“ DOBRI A SVI „NJIHOVI“ LOŠI I IZVOR NAŠEG UGROŽAVANJA PA I „NJIH“ TREBA UNIŠTITI.
NAŠA NAJVEĆA VRIJEDNOST JE RAZLIČITOST
Tragično je da želimo da usvojimo neke vrijednosti iz Brisela a nemamo pojma o vrijednostima koje su dio našeg društva nemamo pojma o našem diverzitetu na kojem bi nam pozavidjeli i u Briselu. Naše najveće bogastvo je naša različitost neunificiranost. Ne znamo šta naš komšija, sugrađanin musliman slavi, ne znamo običaje. Bildujemo stereotipe i zatvaramo oči u našoj kući ali bi da otvorimo veliki prozor i da gledamo u daleki bolji svijet. Kada tada će doći na naplatu odložene stvari. Čudi nas kada odjednum bujica izbaci „unikatnog“ prestavnika zatrpanih vremena i objavi „epohalno otkriće“ u kojem prozove za nepravdu, učinjeni zločin i pozove na osvetu i tako u krug. Krik na krik i sve krene, od zelenaša, bjelaša, četnika partizana, ili turaka i vlaha,… i na kraju tuga i nesreća i opet izgrađuj sistem. Svaka zatvorena i zaključana trauma u kućama čuvana je pandorina kutija, svaki zatrpani tepih je brdo koje visi nad nama i samo je pitanje vremena ili znatiželjnog „pametnjakovića“ i „superheroja“ onih „naših“ da pocijepa tepih i da se udavimo u natrpanim i tabuiziranim traumama „nas“ protiv „njh“.
Mrzeti nekoga zbog dresa ili što je član ili fan nekog futbalskog kluba je huliganstvo, Fer plej je da igraš (živiš život) igrajući na stadionu sa „protivničkom“ ekipom. Kako je dubiozno igrati protiv sebe- živjeti sam .
Zavidim ja mome Žigi i sve više, iako ne volim futbal, počinjem da maštam o Mesiju prešedniku. Hajde Mesi reci šta će da se desi.
Ni sebi ne vjerujem više
Naslov nema veze sa tekstm, isto kao što sistem vrijednosti ima veze sa ovim našim životima u ovom vremenu…
(RP)
