Sinoć smo bili na porodičnom slavlju kod prijatelja Ramiza Kačara na istoku Belgije, gradić Bütgenbach.
Slavili punoljetstvo kćerke Eme.
Gazdarica i gazda hotela u kojem smo feštali do jutarnjih sati, poprilično vremešni. Belgijanci. U sali dosta poznatih lica iz zavičaja, među njima i Mensur Kačar, čovjek od oko četrdeset godina. Nekada smo živjeli u istom selu. U Bihoru.
Malo, malo pa gazdarica priđe i poljubi ga, zove ga sinom. Pitam svog rođaka Muriza Softića – zašto? Evo priče:
Devedesetih godina, njih trojica, tada skoro golobradi mladići, došli iz Bihora (CG – Sandžak) u Belgiju kao izbjeglice: Ramiz Kačar, Nedžad Hajdarpašić i on – Mensur Kačar.
Njih dvoje ih prihvatili u svoj hotel i uposlili. Radili kao konobari, kuhari, čistači, radili sve što je zatrebalo.
Jednoga dana, čisteći podrum, Mensur u starom usisivaču nađe veliki novac, odprilike u vrijednosti današnjih 60 000€. Sakrilia gazdarica i zaboravili gdje. Mensur uzme novac i do zadnje pare preda svojoj gazdarici.
Ona jedva došla sebi. Od tada – zove ga sinom. Bili su i do tada cijenjeni u hotelu i gradiću gdje su živjeli, ali im je od toga dana porasla cijena.
Sva trojica danas su oženjeni ljudi, imaju svoje porodice, svoje kuće, svoje poslove…
Mensure, ljudino! Znam da nam je u našem Bihoru mnogo čega falilo, ali karaktera je kod većine uvijek bilo! To saznanje mi je sinoć dodatno uljepšalo noć.
I sam sam, dalekih sedamdesetih, putujući iz Sarajeva za Mostar, kao srednjoškolac, u vozu pronašao novčanik pun novca; našao sam vlasnika i vratio mu. Svjedoci, pored Velikog Boga, moji školski drugovi: Esad Šabotić (Novi Pazar) i Jakup Softić (Luksemburg)
FAIZ SOFTIĆ
