Hamo Korać je jedan od onih ljudi o kojima drugi više zna nego li on o samom sebi. Za njega postoje svakojake priče za koje se i sam iznenadi kada dođu do njega. Uz osmijeh se čudi dokle može da ide mašta čovjeka. Po rođenju Bihorac, po državljanstvu Crnogorac, po mjestu rada i stvaranja egzistencije je Poljak. Međutim, kada bi Hama opisali jednom riječju, ta riječ bi bila megaloman. To se posebno odnosi kada je građevinarstvo u pitanju. Danas Hamo Korać, na ivici Koraćkog krša, zida dvorac, podiže hotelski kompleks koji će dati svim Bihorcima adresu.
„Podižem Sv. Stefan na sjeveru Crne Gore, paralelu njemu ili Kotoru. Normalno u umanjenom obliku i u skladu sa mojim mogućnostima. Kotor je pravljen stotinama godina a ovo se pravi za života jednog čovjeka u ovom slučaju za mog života“, otpočinje svoju životnu priču za portal Radija Petnjica Hamo Korać.
„Imam ja od svih podršku, prije svega moralnu i meni je to dovoljno. Meni ne treba finansijska podrška. Ja nijesam došao da pljačkam opštinu Petnjica niti Crnu Goru. Ja nijesam reketaš, ne želim da uzimam reket od nikog. Imam crnogorsko državljanstvo, rođen sam ovdje. Napravio sam pare u inostranstvu i donosim ih ovdje, tu ih ulažem. Ja sam za Crnu Goru i za Crnogorce. Više sam ja jedan učinio za njih nego li svi oni zajedno za mene. Ovo ne govorim kao zamjerku, već govorim o svojoj ličnoj hrabrosti. Ovo ne bi smjela da se prihvati da radi opština a kamoli jedan čovjek“, priča Hamo o razlozima za podizanje dvorca/tvrđave iznad same Petnjice.
Ako je Bihor poznat po istoimenom srednjovjekovnom tvrđavi/gradu, Hamo podiže još jedno takvo utvrđenje, utvrđenje dvadeset prvog vijeka. Nije to njegovo prvo remek djelo. Poznata je njegova „Atlantida“ sa kraja 20-tog vijeka na Kosovu i Metohiji, u Vitomirici, na putu prema Kosovskoj Mitrovici.
„Nema lošeg što se dobrom ne završi. Bio sam napravio najljepši objekat na Kosovu. Smatrali su to najljepšim privatnim objektom od Istanbula do Beča. Međutim, kada je rat počeo 99.godine, to je sve tamo ostalo, a mi se vratili u svoj rodni kraj, to je tamo sve porušeno. To mi je pomoglo da krenem dalje, da ovo ovdje otpočnem. Čovjek stvara kada mu je najteže, ne stvara pare kada ih ima već kada ih nema. Postoji dosta ljudi koji ne znaju kuda će i šta će sa parama, jednostavno nemaju ideje“, kaže Hamo.
„Želja mi je da ovdje napravim jedan park u okviru kojeg će imati i hotel, pješačke staze sa svim pratećim elementima, a da opet objekat zadrži stari stil tako da se stekne osjećaj kao da je to pravljeno prije hiljadu godina. Sa ovim objektom ću mnogima da dam adresu jer nijesu znali odakle su. Obično je to do sada bilo Petnjica ili Johovice bb a sa ovim objektom, ovaj kraj će dobiti svoju adresu“, kaže Hamo Korać.
Otpočeo je Hamo svoj neimarski posao sa jednom idejom. Međutim, kako su radovi odmicali tako se i mijenjalo idejno rešenje budućeg hotelskog kompleksa na Koraćkom kršu.
„Apetit raste u mjeri jela. U zavisnosti šta se meni dešava počev od finansija pa dalje zavisi i sam pravac izgradnje objekta“, ističe Hamo. Impozantno djeluje na posjetioca Hamove megalomanske građevine stepenište koje se okomito spustaju niz liticu stijene. Stepenište koje je isklesano u stijeni do samog podnožja gdje su, opet u stilu srednjovjekovne arhitekture, napravljena odmarališta i vidikovci.
„Stepenište mi je naknadno palo na pamet, a ispalo je da će ona da budu udarni element ovdje, i slobodno mogu da kažem da su jače nego sami hotel. Sama za sebe su objekat. Biće ih skoro dva puta više nego na Lovćenu, a ona vode do odmarališta i vidikovaca ispod kompleksa“, kaže Hamo koji se ni sa tim nije zadovoljio pa je probio sam stazu 1.5 km duž čitavog oboda visoravni za pješačenje. O imenu dvorca Hamo još nije odlučio.
„Inače, dobar sam kuvar i najveći problem je kako da dam naziv jelu koje sam spremio, koje jeste ukusno ali sam naziv da se odredi je problem. Tako je i sa objektom. Još uvijek nema ideju kakvo će ime da nosi“, kaže Hamo.
Sjeća se Hamo svog djetinjstva i dana provedenih u rodnom Bihoru.
„Na Koraćki krš, a to je niže dolje, uvijek smo se okupljali na Petrovdan kada bi palili lile. Najdraži dan mi je bio upravo taj kada smo kao djeca palili lile i tome smo se svi radovali“ kaže Hamo.
Rođen 1955.godine i nakon završenih šest razreda u Petnjici, odlazi na Kosovo, trbuhom za kruhom, 67/68.
„To je bilo u smislu put pored kuće, škola blizu, prodavnica blizu i idemo tamo. Bili su bolji uslovi za život. To su bili argumenti zbog čega se išlo tamo, a ovdje je sve bilo daleko. Zajedno sa ocem sam pravio objekat punih 20 godina a 1999 sam ga završio. Sjećam se da je jednom došao kod mene kući prijatelj, inače doktor, koji nije više među živima, i kaže „Hamo, više si ti uradio za Islam nego svi muslimani iz Sandžaka, sa ovim objektom“. Međutim, objekat je nekim Muslimanima ličio na crkvu, a Srbima na džamiju zbog kupola koje su postojale. Ja sam svima njima govorio da meni liči na uloženih dva miliona maraka i 20 godina života. Zanimljiva je i anegdota kada mi je jedan prijatelj kazao što sam objekat pravio na Mitrovački put, a ne na putu koji ide ka Rožajama, ja sam odgovorio da sam zapravo „ja državu promašio, a ne put. Ovaj objekat sam trebao da pravim u Dubrovniku, gdje bi on više pristajao“. I danas pođem dolje, čak sam i živio u toj kući 7-8 mjeseci, koja nema ni prozora ni ničega. Sada kada odem bolje me primaju Albanci, nego naši Muslimani/Bošnjaci, a dolje Srba više i nema. Nakon odlaska iz Vitomirice dolazim u Crnu Goru, jer ako su mi uzeli sve materijalno nisu mogli da mi uzmu ono što u glavi imam“, priča svoj životni put Hamo Korać.
Objekat koji je bio u arhitektonskom smislu poznat u regionu zvao se Atlantida i, kako kaže i sam Hamo, doživio je sudbinu istoimene mitske Atlantide. Atlantida Hama Koraća je, preko noći, porušena u ratu 99 godine i tako je na neki način opravdala svoje ime.
Možda se arhitektnosko megalomanstvo Hama Koraća krije u njegoj stručnoj spremi srednje škole.
„Završio sam srednju školu smjer arhitektura, nakon toga završavam dvije godine fakulteta za fizičku kulturu u Prištini. Zatim završavam svoje školovanje u Varšavi gdje magistriram na borilačkim vještinama“, kaže Hamo. U Varšavi završava dvije godine žurnalistike i radi kao dopisnik jugoslovenskog sportskog nedjeljnika TEMPO. To je period kada se može reći da je Hamo bio na neki način ambasador države u Poljskoj barem u sportskom smislu. Ritam i tempo života Hamu se znatno mijenja čemu doprinosi poznanstvo i druženje sa mnogim žestokim momcima evropskih metropola. I kao sportista se ostvario i to u više navrata. Prvak SFRJ 1973. u bodibildingu i tim rezultatom nije bio zadovoljan. Zato je 1974. odbranio titulu.
Za sobom ima četri braka i četri sina. Nažalost, peti sin je tragično stradao u Poljskoj sa 23. godine života.Sa suprugom poljakinjom, sa kojom živi već dvanaest godina, nema djece.
„Ovo mi je poslednja žena i moram da je čuvam, jer nemam više prilika“, kaže Hamo. Vodio je računa kakva će imena da daje svojim sinovima. Svima osim jednom zbog kojeg mu je, kako kaže i srušena Atlantida.
„Niko me nije sprečavao da dam Muhamed, ali nisam želio da dižem bilo kakve tenzije. Nijesam dao ni Zoran jer sam želio da budem neutralan. Prvi mi se sin zove Elan, drugi Orjent koji je tragično izgubio život, treći je Andreas koji živi u Londonu i poznati je maneken, radi za Hugo Boss. Četvrti sin se zove Arkan i oko tog imena postoje mnoge priče. Zbog tog imena su meni kuću srušili na Kosovu, a peti sin je Balkan. Lično Arkana nijesam znao niti sam ga ikada upoznao. Mom sinu sam dao ime Arkan 85.godine kada se rodio a tada Željko Ražnatović Arkan nije ni postojao u smislu u kojem se danas o njemu priča. Postojao je glumac, Turčin, kojeg sam obožavao, Đinet Arkin a kada mi se supruga porađala, bilo je prijevremeno i ja zatečen, na brzinu izgovorim ime Arkan kao ime sinu. Poznavao sam mnogo žešćih momaka od Arkana i bili su mi prijatelji, a tog Arkana Ražnatovića nijesam nikada upoznao“, ističe Hamo.
U poljskom gradu Torunu, gradu koji je poznat kao grad Kopernika, Hamo posjeduje svoje lokale.
„Nemam poljsko državljanstvo samo boravak, nikada nisam tražio njihovo državljanstvo. Tri lokala imam u gradu Torun. Na sva tri lokala je istaknuta crnogorska zastava, i nikom ne smeta. A to ovdje da uradim imao bih problema. Ovdje bilo koju da istaknem, bilo bi problema“, kaže Hamo Korać.
Prije devet godina je došao u Bihor, i za kratko vrijeme potrošio novac koji je imao kod sebe. Vraća se na Kosovo, a sa Kosova ide za Poljsku kod starih prijatelja i tamo nailazi na sasvim drugačiji doček. Oni koji su uspjeli od njegovih starih prijatelja nisu htjeli sa Hamom, a oni koji nijesu uspjeli i postali propaliteti, Hamo nije htio sa njima. Zato je Hamo počeo sam da radi.
„I eto, uspio sam gore da stvorim izvjesni kapital. Dolaskom u Bihor odlučio sam da ovo napravim ovdje i na neki način sebi podignem spomenik. Međutim, velikim ljudima spomenik nije ni potreban. Veliki ljudi veličinu nose u sebi, a samo malim ljudima je potreban spomenik“, ističe Hamo.
„Čovjek ima onoliko koliko daje, ništa više. Ja ne pravim ovo što nemam gdje da spavam, već zato što želim da sam u okruženje svojih dobrih ljudi, a od ovoga će svako imat haira. Samo treba imati strpljenja da se ovo završi. Isto kao u autobus putnici izlaze na usputnim stanicama, samo vozač ide do kraja. Ja strpljenja imam, samo zdravlje da me posluži. Meni je svakim danom ovo lakše. Linija je silazna što se muke tiče. Ja ne pravim nikom lokal da budem konkurencija, već lokal za posjedak. Ono što je jasno to je da ovdje treba da bude čitav kompleks“, kaže Hamo Korać.
„Što više pravim to sve manje imam. Ovo kažem zbog toga što znam da moj sin iz Londona neće doći ovdje da živi, da se gura niz put sa nekim od rođaka i da preskače ograde. Bitno mi je da moji sinovi znaju da to ovdje imaju“, završava svoju kratku priču o svom životnom putu Hamo Korać.
O rokovima završetka svog životnog arhitektnoskog zdanja ne priča, ali se nada da će za devet mjesici biti završeno. Pod uslovom da se u tom roku ne stvori neka nova megalomanska ideja.
DENIS BOŽOVIĆ
