Na dvadesetom kilometru od Petnjice, na oko 1.400 metara nadmorske visine, utonulo u zimsko sivilo u Bihoru, nalazi se selo Kruščica sa desetak domaćinstava i pedesetak stanovnika. U ljetnjim mjesecima taj broj se znatno povećava, ali sve traje taman koliko i godišnji odmor u zemljama Zapadne Evrope.
Kao i sva ostala sela u Bihoru i Kruščicu je opustošilo iseljavanje. Tražeći priliku za bolji život žitelji ovog sela došli su čak do Turske ali ih dosta ima i u Luksemburgu, Švajcarskoj, Njemačkoj…
Umka Ličina, svoje mirne staračke dane provodi u selu okružena ljubavlju unučadi, rodbine i prijatelja. Na papiru, za koji mjesec puni 91.godinu, ali se to ne računa, jer su nekada djeca sama išla da se upisuju u matične knjige, tako da rodbina računa da je blizu stotine.
Prije 70.godina nana Unka, došla je u Kruščicu iz susjednog sela slikovitog imena “Paučina”. Rodno selo ove starice se nalazi tu odmah preko brda u rožajskoj opštini. “Bogomi, ne znam kome pripada i to me nemoj pitat, ja ti nijesam pismena i to ti ne mogu kazat”, odgovara nana Umka.
Sa svojih 20 godina udala se za rahmetli Saita Ličinu i već tridesetak godina živi bez životnog saputnika. Još kao dijete je ostala siroče i, kako kaže, nije imala vremena da ide u školu.
“U pare znam, a u knjige se ne razumijem”, kaže Umka.
Sa svojim izabranikom izrodila je sedmoro djece, tri sina i četri kćerke i sada ima 33 unučadi i 34 paraunučadi.
“U ovi vakat, imam veliko poštovanje od strane unučadi i paraunučadi”, hvali se Nana i žali se prije nekoliko dana kako je bolest uzela pod svoje, a inače bi sve kazala
“Rekla bih i otkalen se ženilo i udavalo, i o običajima, o mobama, o posetcima, ali bogomi, nešto sam oslabila evo nekoliko dana”, žali se Umka.
Sa vidom i sluhom nema problema, do jesenas je plela, a naočari nije koristila, samo što je polako ruke izdaju. O životu u Kruščici, nana Umka kaže da je neko mučno živio, a neko dobro.
“Mi smo imali ječam i raž, pa je to bio spas. Sameljeli bi raž i imali bi hljeba, a neko ne bi imao toga pa bi umjesto hljeba u posudu stavio zelja sa varnikom i to mu je bio hljeb, ili umjesto zelja koristili bi ovas”, kaže Umka.
Kako je ostala rano bez supruga, njena udarna snaga i pomoć je bila svekrva. Od poljoprivrednih poslova pa do tkanja, čime se najviše bavila njena svekrva jer je, sve što izatka, nosila i prodavala a tim novcem bi kupovala zemlju.
Zahvaljujući tome, od nekoliko ari danas se u posjedu porodice nane Umke nalazi više od 40 hektara zemlje.
“Nekada žene nijesu išle na pijacu, samo muškarci. Ja sam mlada ostala bez muža tako da sam morala i to da radim. Ujutru ustanem, pomuzem i namirim. Onda otidem i berem borovnice ili cvijeće koje se koristilo za čaj. Onda oko podneva dođem da pomuzme a nakon toga na kljuse potjeram ono što sam nabrala do podne i prodam u Bašču kod Rožaja. A pečurke nikada nijesam brala, nekako nijesam umjela da ih nađem”, kaže Umka i ističe da nikada nije “izela ćutek” od svog rahmetli muža i da je to bio brak za primjer.
Ono čega se rado sjeća Umka su mobe za kosidbu.
“Muž mi u vojsku, a meni dođe preko 20 kosača na mobu. Sve se tako radilo. Spremi se ručak, večera i hvala i oni ka kući”, priča nana Umka. Tako se i radilo kada je trebalo to poplastit. I pored toga što nana ima više od 90 godina, stigne ona da bude kontrola u snegočistaču. Ubode mačugu tamo gdje je čistio i ako on propadne duboko obavezno kaže: “Haram ti bilo kako si ovo očistio”, više kroz šalu kritikuje starica.
Za posedak, koji je nekada bio česta pojava u Bihoru, nana Umka ima samo lijepe riječi i rado ga se sjeća.
“To je bila milina. Odemo noćas kod nekog na posedak i pravi se džumbus. Onaj kod koga odemo, on sprema večeru samo ako je hodža došao. Ako nema hodže onda nema večere, samo džumbus i ide se kući”, kaže Umka Ličina koju ostavljamo okruženu kako svojim unučadima tako i unučadima iz komšiluka koja rado provode vrijeme sa njom.
DENIS BOŽOVIĆ
