Nedaleko od centra Petnjice, u selu “Lagatore”, izgubljena između više gastrabajterskih kuća, čuči i prkosi vremenu mala drvena kuća sa lilmenim krovom, koja je nekada bila stan Juke Novalića i njegovog oca Raifa Novalića.
U kući pored, lijepo dotjeranoj, živi Raif koi je davno ušao u devetu deseniju života i u septembru će napuniti 86.
„Da me vid izdao nije, noge bi me dobro služile da i ja prošetam malo“, odmah nas upućuje Raif na svoj najveći problem.
Rođen je u porodičnoj kući Novalića kao jedina muška glava i tu je živio sa još tri sestre. Većinu zemlje koju posjeduje naslijedio je od svog amidže i oca, tako da se nije puno trudio da proširuje imanje u Lagatorima, već je težio da stvori i kupi zemlju u Podgorici i Beranama, kako bi svojim sinovima obezbijedio da odu odavde i stvore bolji život.
„Nije mi bilo teško, a imalo je onih ljudi kojima je bilo teško. Ja sam drž'o životinje, mog'o sam te životinje da prodam i da kupum šta treba. Išli smo na konje ili peške. Moja majka, većinom bi prodavala ponešto, sakupi šta treba da proda za heftu dana, pa subotom urani i ode. Šipurak je to najviše bio. Od svega je prije moglo da se živi. Sve što si im'o mog'o si da prodaš. I u Sipanje si mog'o sve da prodaš“, priča Raif.
Na pitanje koliko ima unučadi, malo se zamislio i kao da je počeo da broji.
„Bogomi dosta, izbrojaću pa ću ti kazat. U ovo naše malo selo ne vjerujem da ima koji jači čovjek sa porodicom od mene. E da, sjetio sam se, imam 17 unučadi, 10 paraunučadi, a svi su oni od dvije djevojke i šest muškaraca. Supruga mi je umrla prije pet godina“, nakon ushićenog odgovora naglo splasnu izborani starac Kao da mu posljednja misao oduze svu snagu.
Sva Raifova djeca su pošla “trbuhom za kruhom”, osim Juke. Zdravlje ga uglavnom služi dobro. Sposoban je da sam legne i ustane iz kreveta. Jedini problem, koji ga očigledno mnogo boli je to što ne vidi, pa dok mu ne kažu koliko je sati, ne zna ni kada je dan, ni kada je noć. Raif se ne sjeća kada je posljednji put posjetio doktora, ali zna da je to uradio samo jednom.
Sjećanja mu naravno niko nije mogao pomutiti i pamti sve od najranijih dana. Žali za prošlim vremenima i kaže da su bila srećna.
Sastanke sa djevojkama nijesu zakazivali, telefona nijesu imali, sami se nijesu upoznavali. Jednostavno bi se čulo đe ima dobra đevojka, pa bi išli da je prose. Rijedak slučaj je bio da neko ostane, da se ne oženi. Svi se mladi ženili i udavali. Čekala bi se đevojka i po pola godine da se spremi. Tražila bi pomalo vune i robe, da izatka i izveze pa tek svatovi idu za nju.
Za svoju izabranicu, Zulu Novalić, koja mu je izrodila osmoro djece, išlo je šeset svatova na konjima.
“Danas su tu kola, a nekad smo za đevojku išli sa konjima, jer nisi im'o sa čim drugim. Muzika, svi veseli. Imali smo gočeve za svirku. Bajrakrat najstariji iz sela, zvani Mifto, nosio je bajrak kad god i đe god da smo krenuli”, priča dedo Raif, osmjehuje se i kaže da je to i malo koliko je inače tada svatova išlo.
“Ispod 100 svata nikad. Đevojka koja bi se tražila gledala je kakav posjed ima taj neko za koga je traže. Prvi put je ne daju, dok se ne raspita njena porodica šta ima, kako ima, koliko zemlje, koliko stoke, pa kažu vratite se za nedelju dana da vi kažemo dajemo li vi đevojku ili ne. Imalo je i onih koje bi se udale bez pitanja starijih u porodici, pa se njima mir ne bi dao već ako se dobro udala. Imalo je i tad dosta ljudi koji su loše živeli i imali malo. Tad se gledalo koliko stoke i zemlje ima. Prije dvije decenije selo je bilo živo, svaka kuća je imala najmanje četvoro ljudi u njoj. Sada su to sve nove, lijepe kuće, ali prazne. Niko u njima ne živi. Imalo je dosta ljudi kod nas sve dok nije pukla hava da se ode u te daleke države”, pripovjeda dedo Raif.
Iz sadašnjosti lako se prebaci na prošlost i kao da, pričajući o tome kako se živjelo ranije, nanovo uživa.
“Živjeli smo od poslova na selu. Oralo se sa volovima, sijalo se žito, seklo se srpom – skroz drugačija vremena. Danas kopamo ili kosimo Umeru, pa sutra Huremu, pa mene i tako smo sve završavali. Danas su čudna vremena, svako svoj pos'o radi. Kada bi nam ponestalo žita, kukuruza ili namirnica, koje su tada bile neophodne, išli bi u Peć, preko Kule. Imao je han, konačiš, odmoriš i platiš. U Trpezi, kod mosta je bio taj han. Ljudi koji su iz daleka dolazili, donijeli bi kukuruze ili ječmenice, šta imaju pojedu, prespavaju i odu za Peć”, priča starac.
Kuća, brvnara ili brvnjača, kako on kaže, izgorela im je, pa su napravili drugu “od kamena i direka”.
”Posetci su nekad bili ka sad nečija svadba. Toliko ljudi bi došlo. Skuha se kompira, donese se jabuka, imalo je kajmaka, sira, pa se poslije lijepog jela oplete igra koju smo zvali koze. I snijega je bilo više. Nije imalo čistača ka’ sad. Sakupili bi se, pa bi sa vozom i volovima očistili. Više nas iz sela prođi sa volovima i napravi se prtina. Pršti pod noge snijeg kako se dobro očistilo. Pa smo tek poslije vukli sijeno na sone, drvena kola ili na špeditor ko je mog'o da kupi. Išli bi u drva u sred zime, da gotovimo, jer se preko jeseni radilo mnogo pa se nije moglo ugotovit. Toliko je danas udobnih kreveta, ali mnogi mirno ne spavaju. Istina je da se novcem može kupiti krevet, ali san nikad. A nekada je drugačije bilo. Kreveta, pa ni dušeka nije bilo. Spavali smo na slamarice. Prosti po njima samo dekice izatkane ili ihrame. Imali smo i stramace. Kasno smo kupovali jorgane, nijesmo mi znali za to. Sve što smo koristili tkale su žene ili dok su bile đevojke pa su to donijele u spremu”,skoro u dahu ispričao je ovaj vremešni Bohorac.
Kaže da je bio društven, ali da je to dokazivao samo kada bi ugošćavao goste kod njegove kuće. Sabore je slabo posjećivao jer kako kaže, nije bilo potrebe, jer su ga rano oženili, a i imao je dosta posla.
Kao i mnogi u to vrijeme, završio je samo četiri razreda škole, ali kako kaže dedo Raif, život ga je svemu naučio.
“To što me je život naučio nijesam mog'o u knjigu pročitat. Slabo su se deca školovala, ženska posebno. Rijetko koje da je išlo u školu, svaka je od malena učena da radi poslove, kako bi je udali čim staše”, kaže Lagatorac.
Među ljudima koji su živjeli u njegovom selu – Lagatorima, imalo je i drugih nacionalnosti, ali tvrdi on, nije bilo neke razlike.
”Imalo je sedam kuća kod nas ovde u Lagatore, a imalo ih je više na Bor, ali lijepo smo živjeli. Kumovi smo sa njima bili. Ostali su na imanja ovih koji su otišli za Tursku. Ali dođe dan da oni sve prodadoše i odoše”, kazao je na kraju dedo Raif.
Pruža ruku i jako stiska i zahvaljuje do besvijesti što smo baš njega izabrali da ispriča svoju priču.
ALDIJANA NOVALIĆ
