ĐULSA MUHOVIĆ: AKO NEMA SRCE ŠIROKO, ČOVJEK NE MOŽE BITI DOBAR

Devedesetogodišnja Bihorka Đulsa Muhović od milošte ili skraćeno Đula, svoje staračke dane provodi u Podgorici kod rodbine jer su joj svi “po svijetu proputili”. U kući na Koniku, podgoričkom naselju, Đula je proslavila ulazak u desetu deceniju života. Ljeti se vraća u u Trpezi, gdje sa svojom porodicom “udiše dobri bihorski vazduh”. Tri puta je rodila blizance i ima 50 unučadi i praunučadi.

Danas punite devedeset godina. Pričali su mi stariji da se nikad niko nije upisao u knjige kad se rodio, nego su djeca išla sama pa se upisivala.

– Nije bogomi. Moj je otac bio hodža, klanjao je i postio. Redovno je djecu upisivao.

Đe je bio hodža?

– Niđe, samo je klanjao i postio. Bio je veliki domaćin.

Kako ste se prezivali?

Hodžić rodom, a Muhović udata.

Sa koliko godina ste se udali?

– Ja sam malo posedela poviše, od 16 godina.

Bogami ste zakasnili?

– Pa ja da ne zakasnim požurih, ali ne žalim. Fino sam se udala, finu porodicu. I finog sam muža imala. Ali, nažalost, otišao je malo ranije. I sin mi je otišao. Imam djecu dobru, porodicu, snahe, sve mi je fino.

Koliko imate djece?

– Imala sam osmoro. Sin mi je najstariji umro, ostali su mi unuci. Imam dobre snahe, od dobrih ljudi. Ja sam gledala odakle ću da ih oženim. Za sve smo šitali i to je važno bilo. Ako nije sudski zakačeno, ako nije nešto u redu, ja ne volim u kuću da mi dođe. Unučad mi dobra, paze me. Na našem terenu, mislim da sam najsretnija majka. Imam 20 unučadi, ja mislim. A praunučadi 30. Triput sam se dvojčila, triput imala blizance. Nijesam tad imala ni struju ni vodu, nego lampu i fenjere. Najmlađi kad su rođeni dobila sam struju i vodu, imala sam komfor kao ovdje. Kad sam rodila najmlađe, plakala sam što sam rodila, kud ću pet sinova. Treba šest kuća da se napravi, treba veliko imanje, a evo sad sve ostalo, sve zatvoreno. Idem na ljeto tamo, a zimi ne daju mi djeca, ovdje sam u toplije krajeve.

Ti blizanci, jesu li svi bili sinovi?

– Bila je jedna ćerka i pet sinova. Sve su majke slale jednoga vojnika, ja dvojicu u mornaricu, gospodsku vojsku Titovu vojsku. Bila sam vrijedna, živa žena pa sam sve postigla, lijepo ih odnjivila. Samo da nemaju problema sa zakonom, drugo je sve lako, sve će se postić’. Ni gladna, ni žedna, ni gola. Nijesam htjela daleko da se udam, jedno pet, šest koraka. Bilo Titovo doba, šarena kola, igranke, konferencije, nijesmo se sastajali sa momcima, ali smo se pismima čuli i uzimali. Nit’ sam ja smjela. Otac mi je bio opasan, nije dao druženje sa momcima. Od 16 se udala, od 17 u domovini. Muž nije imao majku, ali je imao dobru maćehu, dao joj Bog na taj svijet sve najljepše jer me je prihvatila kao svoje dijete, a i ja sam slušala. Tad se moralo slušat, djeca su poslušna bila. Pisma sam ja pisala. Završila sam četiri razreda. U maj se zaratilo, a u jun sam trebala da završim pa sam jedan mjesec ostala dužna četvrtom razredu. Zaratilo se 41. Školu sam učila u Trpezima, gdje je tada imalo ta četiri razreda, a kad je došao Tito „osmoletka“.

Đula priča i da pisma ne čuva, ali da “ima žali” za mladošću, jer da se starat mora. Neobično joj što je rodila triput po dvoje djece, a da nikad ni na kontroli nije bila. Svu djecu je kući rodila, a od pomoći je imala jednu ženu. Sjutradan bi nastavila normalno sa poslom kao da nije rodila. Pomuzi ovce i krave. Kaže da je imala dobar brak i ćutek nije nikad zaslužila, jer smatra da muž uvijek mora biti stariji, ali ne po godinama, nego što zaslužuje pažnju, poštovanje, ako nije propalica i pijanica, jer “to se ne može trpjeti, nije žena robijaš”.

– Ako žena ne poštuje muža, niko nju ne poštuje živ. U braku ljudi treba da budu složni i vjerni. Ne zove se brak da se vežeš već da se voliš i poštuješ.

Priča i o tome kako je bila šnajderica, tkala ćilime, tkala stazice, radila sve što je pare donosilo, da djecu izdržava. Mašinu još čuva i pokloniće je snahi. Žnjela je žito, kopala kukuruz. I nije samo kopala i orala, jer bilo je dosta ljudi. Sada je sve trnje po njivama…pa iako ljudi dolaze na odmore, napravili su fine kuće, ima struje, telefona, svaka kuća kola, na selu kao u gradu.

Kaže da se najviše plaši kriminala, svađe i pijanke.

Bila je predsjednica Antifašističkog vijeća za taj kraj i priča o tome kako je to bila lijepa titula za to doba, ali se nje odrekla kada je dobila djecu, jer nije mogla da postigne toliko obaveza. Bila je na Titovom grobu, jer su tako odredili. Smatra da ko je cijenio i poštovao, Titovo je vrijeme bilo dobro, da je bila sloboda, da si mogao mirno spavati i na ulici. Priča i o tome da su joj danas djeca „podaleko“. Neki su tu, neki u inostranstvu. Dođu ljeti da je posjete. Kaže i da nije ni inostranstvo zlatno i sjajno, već da je moralo da se ode.

Gajila je duvan dok je mogao da se proda, a nikad nije duvanila. I da se pomalo sadilo, da se ima za sebe. Stoke je dosta imala. I ovce i krave i koze. Za njih kaže da su „napast“.

Brat joj je Džeko Hodžić. Bio je na Golom otoku “na Infobiro”, ali nikada nije imala nikakvog problema zbog toga. Ljudi ga “ošpijali”, pa je zato tamo završio. Tjerao je pravdu, “pa je zalutalo to u Titovo vrijeme”.

Rata se dobro sjeća. Početka, partizana, po šumi im je nosila hranu. Brat joj je bio, pa je znala đe se nalazi, kada bi obišli teren davala im je hranu, ali penziju boračku nije dobila. Nije imala godine. Bilo je teško, pa nijesu znali na koju stranu krenuti, sa Osmanom Rastoderom ili sa partizanima. Brat joj je bio borac i komunista, deset puta su joj kuću pretresli, kudeljica vune nije ostala što Osmanovi ljudi nijesu pretresli. Na kraju su Osmana Rastodera ubili, a kuću su mu zapalili, gdje mu je i žena izgubila život u požaru. Kaže da su četnici krenuli na pohod da pale sve, pa im se učinjelo da vide džamiju i vratili se. Vjeruje da bi cijelu Petnjicu zapalili. Dolazili su kod njenog oca četnici i komunisti da se dogovore gdje da čekaju Njemce, ako ih napadnu. Nakon dogovora četnici na jednu stranu, a partizani, kojih je bilo malo, na drugu. Centar četnicima je bila Polica.

Toga dana je poginuo Mahmut Adrović sa bratom. To su bili studenti koji su se razdvojili i otišli ka Petnjici. Za Mahmuta kaže da je bio veliki i dobar  čovjek. Njen otac je bio bogataš, pa se družio sa Mahmutom. Kad bi Mahmutu nešto zafalilo znao bi kome da se obrati, jer je njen otac pomagao i drugim studentima. Babačić, Duraković, Huremović i dva Hodžića, u to doba studenti. Jedan Hodžić za doktora, a drugi pravo. Kada se zaratilo, brat joj je došao iz Beograda. Osmana nije zapamtila po dobru, jer je otjerao njenog brata, a nekoliko nedužnih ljudi je otjerano za Njemačku. Jednog Durakovića su otjerali na godnu dana, ali došao je živ. Bilo je to zlo vrijeme.

Kaže da je sada sloboda i da voli vrijeme. Svi su složni i ne treba gledati ko je ko. Samo treba gledati ko je čovjek, ko zna šta je familija, šta je “siromaštinja”.

– Ako nema srce široko, čovjek ne može biti dobar.

Pamti i lijepa i loša vremena. Kao najljepša uspomena ostala joj je ona kad joj je brat došao iz partizana. Kada je prošao korpus iz primorja našla je kapu petokraku koju je stavila na glavu i sva srećna požurila do kuće i tamo zatekla brata. Tu noć pamti po velikoj žalosti jer je to bila noć kada je poginuo jedinac brat njene maćehe i još jedan hodža. Zapravo, ispričala je taj tragičan događaj, kako su u baraci na vrhu sela, Babići, otac i sin i hodža odsjeli. A hodža, imao bradu. Pa, partizani iz korpusa misleći da su četnici, ubiju ih.

Priča i o tome kako je u ovim selima samo jedan učitelj bio pravoslavac, da je bio iz Andrijevice i službovao u Trpezima i da je nju učio. I da je imao i kuću i imanje. Zvao se Milan Perović. Sjeća se da bi svako jutro svratio kod njenog oca na rakiju, pa onda na učenje. I da je poslije prodao imanje i otišao.

O svom mužu, kaže da je umro u 83. godini, poslije 62 godine braka. Žali što nije živ da vidi svu ovu finu omladinu, unučad, snahe… Bio je samo pet godina stariji od nje, a preminuo je od moždanog udara. Priznaje da kada bi se on naljutio, ona bi ćutala, da se zna da je muž starješina kuće, pa i ako joj nije bilo ni malo pravo. Vjeruje da sloga kuću gradi i da je ona zato stalno bila strpljiva. Sjeća se da je muža uvijek zasmijavala. Kaže, bolje da ga nasmije nego da ga ljuti.

Najteži trenutak u životu joj je bio kada je vidjela da će joj strijeljati brata, u 27. godini. Najteže je bilo što to mora da gleda, a ne smije da se priđe. Mitraljez pripremljen i čekaju da ga strijeljaju, ako ne kažu đe je brat. U tom trenutku je stigla albanska aktivna vojska koja je stanovala u kuli Osmanovića, jer je Redžo Osmanović javio, pa su ih oni rastjerali. A naši ljudi „seljaci, svakoje pušku natovarilo i čekaju da strijeljaju dijete ako ne kažemo gdje je Džeko“. I jedni Albanci su bili komunisti, jedan uze majci dijete u naručje i ispjevao je jednu pjesmu, a samo je dvije riječi albanske zapamtila „ćoj đaljo, ćoj ređo“.

– Samo naši ljudi su teror vršili nad nama. Sto suda pčela prevrnuto. Bježali smo na planinu.

Danas, velike su joj godine kaže, ali zahvalna je što smo je saslušali da ispriča priču. U Trpezi će opet doći u maju, jer ima veliku baštu. Nada se da će tu biti posijano povrće kao nekada, ali ona ne može.

Sina savjetuje da uvijek zakopča džepove jer mu u svakom času može neko „peljnuti“ nešto, pa da on nedužan odgovara. Sa njom rote među snahama nema, jer ona lijepo zbori, pa su i svi takvi.