Zbirka pjesama “Petnjico, zašto?” Reha Ramčilovića promovisana je Luksemburgu 29.05.2018. prilikom posjete pozorišnog društva “Divan” ZK Bihor.
“Posjećenost je bila odlična. Veoma sam zadovoljan promocijom, ukratko sam rezimirao sadržaj ove zbirke i ona je veoma dobro prihvaćena kod posjetilaca. To su uglavnom ljudi iz Bihora koji su se obradovali još jednoj knjizi u kojoj se Bihor pominje i iskazali su veliko oduševljenje baš zbog motiva i tema o kojima sam pisao. Knjige koje sam imo sa sobom brzo su prošle”, kazao je Reho Ramčilović.
O promociji zbirke govorili su književnici Faiz Softić i Remzo Hajdarpašić.
“Najiskrenije se zahvaljujem gospodi koja je govorila o mojoj zbirci i koja je bila ogromna podrška prilikom promocije”, kazao je Ramčilović.
Pored promocije zbirke, u Rumelanžu je gostovalo i pozorišno društvo “Divan” iz Petnjice na poziv ZK Bihor i tako sklopljena još jača saradnja.
“Najiskrenije se zahvaljujem Zavičajnom klubu na toplom i iskrenom dočeku napeg društva. Predstavu smo odigrali 27.05.2018. godine i posječenost je bila odlična. Nagovijestili su da će nas u period koji predstoji ponovo pozvati i da će saradnja biti na većem nivou”, dodao je Ramčilović.
Književnik Faiz Softić:
„Ono što prvo upada u oči kod susreta sa novom knjigom – to je naslovnica. Kada je u pitanju ova knjiga Reha Ramčilovića, njen autor, se rukovodio lokalnim idiomom i sažimanja sa sredinom pa je i naslov prilagodio i svjesno otišao u leksičku nelogiku, te vokativ od imenice Petnjica završio sa o umjesto sa e, jer – to svi znamo, vokativ od višesložne rečenice kao što je Petnjica nije Petnjico, već Petnjice. Ali Reho, kao profesor književnosti, to namjerno čini, primičući knjigu onima kojima je namijenjena, ponajprije zavičaju. Imamo ovdje i vječitu čovjekovu zapitanost “Zašto” koje prati, zapravo, njegovo postojanje na ovome svijetu i na milione Zašto često ne postoji odgovor i zato naše bivstvovanje na ovom svijetu ima svoju draž i posebnu mistiku. Onoga dana kada odgovorimo na sva Zašto koja nas okružuju – život će biti totalno ne samo nezanimljiv već i nebitan.
Ne mogu da se ne sjetim Šantića koji je u krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća na sličan način ali, naravno poetski rafiniranije, dizao glas do neba i u pjesmi „Ostajte ovdje“ namijenjenu svojim zemljacima i sunarodnicima Srbima koji su listom iz hercegovačkog krša bježali od neuslovnog života za Ameriku, pjevao: „Od majke svoje…“. Tako i Reho pokušava da svojim stihom dopre do posljednjeg nerva ljudi koji ga okružuju i koji svakodnevno odlaze u daleki svijet tražeći bolje. U svom obraćanju čitaocima on je lijepo kazao da mu je puno bitnija suština od forme, te su mnoge pjesme ostale stilski nedovršene, i dobro je da je on na to upozorio.
Čitajući ovu zbirku sjetio sam se mnogih običaja vezanih za selo i seoske radove, a u svemu, između čovjeka i prirode, između duhovnog i bukvalnog, između duhovnog i svjetovnog, postoji jaka veza, pa recimo, ne možemo napraviti rakiju od voća čim ga uberemo. Sve mora da ostoji nekada i mjesecima, da nadođe pa tek da se ispeče. Tako je i sa umjetnošću i ideja i građa zahtijevaju zrenje. Jednom je veliki jugoslovenski pjesnik Branko Miljković rekao Poeziju će pisati svi. I hoce. I pišu je. Neko zapiše ono što uzavri u njegovim nervima, a mnogi to ne ostave kao trag na papiru. Jednoga dana sve ono što smo pisali, sve ono što smo bilježili na ovaj ili onaj način doći će pred sud javnosti, doći će na red za često sito i mnogo toga će otići u zaborav, a biće srećan onaj autor ako od njegovog pisanja i zapisivanja preživi bar nešto. Nadam se da će od svega što je pisao i zapisivao Ramčilović nešto i preživjeti i ostati kao poruka i biljega jednog vremena, jednog kraja i jednog života ljudi kojima je bilo suđeno da se od malih nogu hvataju u koštac sa nemilosrdnim uslovima života i bježanja od njega samog.
Reho Ramčilović je tu – tu na izvoru dešavanja i kao poetski hroničar svojim pjesmama pokušava da dozove, da poruči, da ohrabri… No, koliko će u svemu uspjeti – ostaje da se vidi. Za Petnjicu, kojoj je izvisio pitanje Zašto, najbitnije je da ime ljude poput Reha Ramčilovića koji će pratiti i zapisivati ono što će nekada naši potomci čitati i pitati se i oni sami – Zašto, Zašto, Petnjice, Zašto, čovječe…?
ALDIJANA NOVALIĆ
