“Evo svake godine čuvam ovako stoku”, skromno, kao da je to uobičajena i normalna stvar, reče sedmogodišnji Elmir Kožar jašući rasnog dorata pored puta na Ponoru.
Nije uobičajeno počinjati tekst sa citatom sagovornika, ali je u ovom slučaju autor smatrao ietakako opravdanim.
Nakon što je nagnao ovce i krave prema pojilu, lagano, manirom najiskusnijeg jahača bihorsih gudura, približio je dorata tik do wolsvagenovih 130 konskih snaga.
“Tu sam sa mojom braćom, čuvamo ovih 140 ovaca i jednu kozu. Ne idemo daleko. Tu smo blizu i nije teško”, sigurnim glasom, ispod plave kapuljače kaže Elmir.
“A od kada radiš ovo”, pitam s neskrivenim oduševljenjem velikog sedmogodišnjaka na doratu.
“Svake godine čuvam ovako stoku”, reče Elmir, kao da nije koliko juče izašao iz pelena već kao da je makar punoljetan.
“Završio sam školu, prije mjesec i to prvi razred, ovdje na Ponoru. Sad moram da idem, čekaju me braća, da nam ne pobjegnu ovce. Hvala i zdravo”, reče Elmir, zategnu uzde više u lijevu stranu, lagano nogama udari dorata u rebra i ode.
Plava kapuljača se izgubi među borove, gdje se desetak neposlušnih ovaca odovojilo od stada.
“Ha, ha, ne tamo grom vas ubio”, čuje se iz homara Elmir sa plavom kapuljačom.
SAMIR RASTODER
