Na nedavno održanoj književnoj večeri „Veče nagrađenih pisaca“, prvo mjesto su podijelile dvije priče, priča Rebeke Čilović i Ulvije Mušovića. Tim povodom, gost u emisiji “Kulturom u glavu”, bila je bihorska književnica Rebeka Čilović koja je istakla posebno zadovoljstvo osvojenim prvim mjestom jer je u pitanju njen Bihor i festival za koji ima posebne emocije.
“Jako me raduje činjenica da sam baš ove godine, kada je predsjednik žirija bio uvaženi akademik Zuvdija Hodžić, zavrijedila pažnju i dobila nagradu za najbolju priču, koju sam ravnopravno podijelila sa gospodinom Muševićem. Pored mojih korijena, koji jesu bihorski, ja njegujem posebne emocije prema festivalu, jer smo zajedno rasli, učili i načili kako da opstanemo. Bihor je i kulturna adresa koja tokom trajanja manifestacija biva centar, a na njemu mogu pozavidjeti i mnogo veći gradovi i institucije. Medjutim, to je dokaz da čovjeka ne može zamijeniti niko. Jedino entuzijazam i želja da se tradicija nastavi, učinila je da se i ove godine svi zajedno okupimo oko umjetnosti”, istakla je svoje prve utiske Rebeka.
“Priča – Rane, kao što sam već i govorila jeste zapravo priča o piščevoj samoći, o drugačijima i odbačenima. Simboli su moje oružje i oruđe, ja na taj način najbolje komuniciram sa onim za koga pišem, a to je čitalac. Svaki tekst, po mom skromnom mišljenju i iskustvu mora biti angažovan, mora se ticati i treba da potakne i druge da ih se tiče. Nezahvalno je tumačiti sopstveno djelo, zato što autor ni sam nije svjestan gdje ga priča vodi i nerijetko se dešava da sami likovi povedu bitku protiv autora. U konačnici, jedan pisac kaže “jezik je stil duše”. Nije toliko za literature važno šta pišeš nego kako to činiš. Najveći uspijeh bi za mene bio kada bi čitalac sam pronašao žaključke ako ih uopšte i ima. Ja sam samo narator a ne i tumač”, kaže Rebeka i dodaje da je emocija izuzetno bitna.
“Trudim se da sve što radim dobije svoj epilog. Tako i pišući ovu priču ja sam željela da se nad ovim tekstom pojavi čuđenje, i emocija. Emocija koja je, priznajem artikulisana. To je zapravo osjećaj koji sam gradila kao i stil, a on se zove mjera. Kao esteta i žena koja knjigu drži za nasušno važnu činjenicu, koja jeste oblikovala moj habitus, ja isto tako pronalazim jedan meni svojstven način da se otisnem u svijet imaginacije, a da opet to ne predje u patetiku i trivijalnost. Stoga, mi možemo priču “Rane” posmatrati i kao žensko pismo. Ja dobro poznajem patrijarhat, te ga, dakle mogu minirati na mjestima gdje je on slab. Moja junakinja je bezimena, cijeli ciklus pjesama iz moje zbirke “Album za prognane”, takođe je bezimen, što inplicira da žena u našem društvu još uvijek nije prešla emancipatorski filter, kroz koji bi postal svjesna i samosvjesno radila na afirmaciji svojih potencijala. Mislim da su ovo opširne teme koje sam ja mnogo bolje opisala pišuci priču nego što sam sposobna objasniti vam sam postupak pisanja. Ono što moram priznati da ja ovu, a ni ostale priče, pa čak ni pjesme nijesam “lako” napisala. Kratka priča, ispričana u “Ja” formi, za mene predstavlja težak postupak, on oduzima i energiju i vrijeme ali rezultat pokazuje da je bilo vrijedno truda. Sjetila sam se Huseina Bašica koji kaže “ima li šta zaludnije na ovom svijetu nego pretvarati život u priče” Rekla bih da nema ništa ni čemernije ni uzvišenije”, kaže Rebeka Čilović naglašavajući ulogu oca u porodici.
“Figura oca je možda i najjači simbol kojeg sam uvela kao personifikaciju našeg retrogradnog sistema vrijednosti koji baštinimo i koji nas često dovodi do ponora. Enes Halilović lijepo citira Ničea “ako dugo gledaš u ponor i ponor počinje da gleda u tebe” Nesreće se po starom vjerovanju prenose kao šuga i mogu zahvatiti cijelo selo. Potrebno je da se suočimo sa činjenicom da običaji koji ugrožavaju tuđe pravo, kao ravnopravnog bića, moraju biti isključeni”, istakla je Rebeka.
O tome što se kroz priču prožima sumnja pa čak i u Boga, Rebeka kaže da je sumnja osnova svega ističući da je posebno ponosna na svoje bihorske korijene.
“Mislim da je gost ovogodišnjeg festivala Elvedin Nezirović lijepo rekao da pisac koji ne sumnja njega ne vrijedi ni čitati. Autor mora preispitivati sve postavke na kojima počiva civilizacija. Sve monoteističke religije u biti propagiraju ljubav, ali nerijetko se dešava da pogrešno interpretiran tekst može učiniti više štete nego tekst koji se uopšte i ne čita. Sloboda je i opasna i nije za svakog. Ja sam školovanje započela u Bihoru, a nastavila u Beranama. Sa ponosom mogu reći da imam i grad i zavičaj. Podjednako sam zahvalna i Bihoru i Beranama na ovome što ja danas jesam. Imam odličnu komunikaciju sa umjetnicima koji u Beranama sa mnom rade, žive i stvaraju. Ne bih željela da zvučim pretenciozno, ali ja sam odavno pozicionirana na kulturnoj sceni Berana i ne osjećam da je moja pozicija ugrožena. To ne zavisi od pojedinca, to zavisi od rada i ljubavi koju si kao jedinka sposoban da pružiš ne očekujući ništa za uzvrat. Ali ja nemam želju da budem isključivo lokalni ili zavičajni pisac, kao što u stvaralaštvu ne pripadam ni jednoj boji, naciji a ni vjeri. Kao žena ja nemam zemlju, kao ženi svaka je zemlja moja. Parafraziram Virdžiniju Vulf”, kaže Rebeka dodajući da je književnost njen život iako je svjesna da se od nje ne može živjeti.
“Kao što sam već rekla za mene nema života izvan literature i jezika. Tako da sve moje spone vode do istog izvora. Festival je moja posebna veza koju imam sa Bihorom, ja sam ovdje imala čast i privilegiju da upoznam najznačajnije pisce koji su nekada bili moji uzori a danas su moji kolege. Mislim da jesam najuspjeliji projekat festival zato što sam učila kako se raste uz velike majstore pripovijedanja. To što sam najmlađa dobitnica prve nagrade, takođe me dodatno veseli ali i obavezuje da moje dalje djelovanje bude usmjereno ka jednom opštem dobru i čuvanju vrline kao osnove za dobru literature. Ne želim da Dijana Tiganj i ja budemo jedine koje smo se osmjelile i pisale, želim da to bude pravilo, i model za jednu mrežu koja može iznjedriti novi talas. Ovdje nije teško pisati priče, jer kako Ćamil kaže “koji god kamen da podigneš u Bihoru, pronaći ćeš priču. Na moju sreću ja sam svjesna da se od poezije i proze u banalnom smislu ne može živjeti, pa i ako može onda biva jako loše. Zato, ja nisam prisiljena nikakvim rokovima, obavezama. Pišem onoliko koliko mogu i umijem, a umijem taman koliko treba da se ne postidim knjiga koje objavljujem. Zato ja mogu priuštiti sebi luksuz, pa zadržati elitistički pristup prema književnosti. Plemstvo duha jeste privilegija koju ja baštinim i zato je moj put spor ali i siguran. Sigurna sam da će sve što bude valjano ugledati svjetlost dana, a kada će to biti ne umijem vam precizno odgovoriti”, zaključila je Rebeka Čilović, najmlađi dobitnik prve nagrade na Festivalu „Zavičajne staze Bihora“ za priču inspirisanu Bihorom.
DENIS BOŽOVIĆ
