Kalica je malo selo u opštini Petnjica smješteno na ne tako ravnom platou, nedaleko od Trpezi sa zapada, obavijeno šumom i planinskim vijencem sa istoka. U Kalici žive 33 domaćinstva i svi se prezivaju Osmanović.
Ustaneš. Nema buke, galame, samo tišina i pjetlovi, paskoro ritualno ispijanje kafe sa kockom. Odradiš ono što imaš, prošetaš seoskim sokacima, svratiš do prodavnice, usput popričaš sa ljudima koji nemaju brige da li će zaglaviti u saobraćaju, zakasniti na posao ili moraju nešto jesti na brzinu. Dođeš kući, za doručak vruć hleb, domaći sir, tople ruke….To je Kalica danas.
„Pleme Osmanović potiče od plemena Bulatovića. Gošo Bulatović, koji je imao tri sina, ostali su rano siročad. Kada su odrasli i postali momci, svoje rodno mjesto morali su da napuste zbog ubistva, te su se doselili u Bihor-Trpezi. Dva brata mijenjaju vjeru i prelaze na islam, dok treći ostaje pravoslavac. Ime mu je bilo Veljo. Napustio je Trpezi i otišao Bašču, rožajsko selo gdje sad postoji pleme Veljovići.
Nakon prelaska na islam, jedan od braće uzima ime Muho, od kojeg danas imamo poznato prezime Muhovići i ostaje u Trpezima. Drugi brat odlazi u Kalicu pod imenom Osman, gdje se nastanjuje i od njega potiču Osmanovići. Osman je imao tri sina: Dervo, Ahmed i Smajo. Dervo je, takođe imao tri sina i to Numana, Hajra i Mehu. Ahmed je imao četri sina Nuha, Tahira, Nezira. Smajo je imao dva sina – Kahra i Suka. Ima se mnogo toga kazati o njima, o njihovom zajedništvu, slozi, svemu onome što krasi naše pretke. Iako su Muho i Osman bili druge vjere u odnosu na svog brata Velja, nit koja ih je spajala ništa nije moglo presječi, pokolebati… Ono što su oni njegovali prešlo je i na potomke, tako da i danas možete čuti da Osmanovići, Muhovići i Bultovići jedni druge zovu rođacima ili „rođo“. Brak između ova tri plemena strogo je zabranjen. Do sada nije zabelježeno da je bio neki ovakav slučaj“, ispričao je legendu za portal jedan od starijih mještana Kalice.
Nekada je Kalica kao i sva obližnja mjesta brojala više od 10 članova u jednoj kuću. Često se među mještanima ovoga sela mogla čuti dobro poznata izreka „gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna“. Prvi spratovi kuće većinom su bili od kamena i u njima je uglavnom boravila stoka, dok je na drugom spratu živjela porodica. Ono što je krasilo ovo mjesto je sloga.
Škola na vrhu sela u dvije prostorije primala je do 60 učenika, koji su išli u dvije smjene. Nakon završenog četvrtog razreda, nastavak svog osmogodišnjeg školovanja nastavljali su OŠ Trpezi. Nova škola, na dnu sela, izgrađena je 2009. godine od strane fondacije Caritas. Škola ima dva sprata. Na prvom su tri učionice. Drugi sprat je namijenjen za sjednice MZ Kalica. Nekada je bilo 60 učenika, a danas, na žalost, samo šest. Djece je sve manje.
Kažu stariji da, kako je krenulo, nećemo imati ni koga dozvati, niti nam se ko odazvati.
„Nekada je život bio težak, manjak vode, loši putevi, velike porodice, dosta stoke, napatile su mnoge ljude ovoga kraja. Dan je počinjao u pet sati. Ujutru sam morala zamijesti puno hljeba i to za 12 članova porodice. Nakon toga morala sam završiti poslove oko krava i ovaca, a po povratku iz štale pekao se napravljeni hleb. Djeca su takođe ustajala rano, nije bilo spavanja do podne, kao što je slučaj sa današnjom omladinom, jer po jutru se dan poznaje. Uvijek je imalo posla, kako u kući tako i na njivi. Velika se muka vidjela, ali opet bilo je to vrijeme sreće, radosti, igranja. Na svakom pedalju zemlje u bilo koje vrijeme mogla se čuti pjesma, smijeh, priča. Svaki dan je bio poseban za omladinu. Danas i nije baš tako, jer sve im je dostupno, pa i nemaju želju za ničim. Nekada se jedna čokolada dijelila na 15 djelova. Nekad je selo bilo uzdanica grada, njegov izvor prihoda, glavni resurs. Selo je živjelo, a i ljudi u njemu. Bez ljudi nije ni moglo. Bez porodica i njenih brojnih članova, selo nije moglo ni da živi ni da opstane. Male kućice, okupljale su mnogobrojnu porodicu jedino kada je vrijeme bilo za ručak ili u zimskim danima na posetku i pred počinak. A preko dana svi su bili na polju, radili. I žensko i muško, i staro i mlado. Nijesu imali vremena ni da se posvađaju. Disciplina, i svi su znali svoj dio posla. Niko se nije žalio. I funkcionisalo je selo“, skoro kroz suze priča stara nana iz Kalice.
Put prema Kalici asfaltiran je 2008 godine i on povezuje Petnjicu i okolna sela sa Rožajama. Put je veoma strm sa oštrim krivinama. Asfalt je i danas u dobrom stanju. Preko sredine sela i danas postoji makadam koji povezuje početak, sredinu i kraj sela. Mještani se nadaju da će ubrzo i središnji dio sela biti asfaltiran, jer velike vode razore put, a u zimskim danima je teško doći do kuća mjestena.
Na sredini sela nalazi se džamija izgrađena 1996 godine, za čiju su izgradnju sredstva obezbijedili mještani i dijaspora. Džamija je napravljena na imanju rahmetli Bećira Osmanovića. Od 1996 godine džamija u ramazanskim danima nije prestajala sa radom.
U selu su za vrijeme zime mnoge kuće zatvorene, gazde umrle, naslednici otišli za boljim životom. Nekada su mještani držali veliki broj stoke, dok danas domaćini drže jednu i maksimum dvije krave. Mještani se uglavnom bave poljoprivredom, ali odlaze i na sezonske poslove van države. Mnogi su zbog boljeg života odselili u razne krajeve svijeta. Ali i dan danas rado pomažu i ulažu u svoje rodno mjesto, gdje se u ljetnjim mjesecima odmaraju sa svojim porodicama i rodbinom.
PODACI O KALICI
Kalica je selo u opštini Petnjica u Crnoj Gori, istočno od centra prema Rožajama. Smješteno je na nadmorskoj visini od 1264 metra. Prema popisu iz 2003. godine u Kalici je živjelo 146 stanovnika (prema popisu iz 1991 bilo je 227 stanovnika). U Kalici danas živi 92 punoletna stanovnika, a prosječna starost stanovništva iznosi 30,5 godina. U naselju ima 33 domaćinstva, a prosječan broj članova po domaćinstvu je 4,42.
BAJRAM OSMANOVIĆ
