„Boje su važan i prepoznatljiv elemenat koji u sebi nose simboliku i šalju određene poruke ljudima i o ljudima.
Psihologija boja bavi se i proučavanjem kultuurološko – tradicionalnih šablona koji su duboko usađeni u svijest ljudi i koji na različite načine deluju u različitim krajevima svijeta. Boje u različitimm kulturama imaju različit značaj i dok ista boja u jednoj kulturi izaziva jedan, u drugoj izaziva potpuno drugi suprotan psihološki efekat.
Bijela kod nas simbolizuje nevinost i ceremonijal vjenčanja, a na dalekom Istoku smrt i sahranu.
Žuta se kod Francuza vezuje za ljubomoru, a kod Grka za tugu. Zelena se vezuje za ljubomoru u Americi, a kod nas je sinonim za novac. Postoje i direktne asocijacije kao što su: zelena – priroda, plava – nebo, more, žuta – jesen…Ipak, kada posmatramo globalno svaka boja nosi univerzalnu poruku.
Žuta je optomistična boja. Ubrzava metabolizam i privlači pažnju. Talasna dužina žute boje je relativno velika. Smatra se psihološki najstimulativnijom bojom. Potrefljeni tonovi žute boje će uticati na naš optimizam i samopoštovanje, a previše žute ili pogrešan ton može izazvati osećanje iritacije, straha i anksioznosti.
Žuta boja simbolizira emotivnost, optimizam, sigurnost, prijateljstvo, samopoštovanje, kreativnost, iracionalnost, energija, tradicionalnost, spiritualnost.“
***
Ono kada krenu prvi jesenji povjetarci Bihorom i kada se semptembar uz doline podno visokih brda krene uvlačiti u nutrinu Bihora.
Ono kada oni koji još nisu otišli negdje daleko da novo gnijezdo svijaju, izađu kraj kuće i razgledaju opustjele njive i livade koje već godinama niko ne ore i ne kosi, a one u svojoj nekontrolisanoj ljutnji – divljaju.
Ono kada na petnjičkim i bihorskim cestama utihnu zvuci motora i nestane žutih tablica, a požutjelo lisje krene sa svojih peteljki, podsjećajući na one koji su zamakli daleko.
Ono kada petnjičke kafane zjape poluprazne tugujujući za onima sa debelim novčanicima i otvorenim srcima.
Ono kada sa munare petnjičke džamije odlijegne ezan iz grla hadži Huseina efendije Ramčilovića, a kao da čujemo Šantićevu pjesmu Ostajte ovdje…
Ono kada prvi porovi nagrljaju niz bihorske puteve i puteljke, žureći Popči koja ih, nabujala, jedva čeka da ih prigrli kao majka dječicu i ponese daleko, daleko… Do mora Crnog. Tamo dokle su stizale kletve umorne i ljute Hankuše iz Korita: dabogda, sine, Crno more našo…
Ono kada usitne školska zvoncad pozivajući djecu da se uredaju pred ulazom, a njih sve manje, pa se doima da se i zvoncad dalje čuju, da dozivju…
Ono kada se pomalo uplašeni sjećamo gustih kolutova dima koji se iz lagatorske ravnice dižu visoko prema nebu, jer niko, ama baš niko, nije htio ni džabe uzeti strpana sijena Kahrimana Ramdedovića i još nekolicine zgodnih domaćina iz Lagatora i okolnih sela, te na kraju, gluho bilo, nije bilo druge nego – ugarak pod stog…
Ono kada se kroz požutjele šumarke pruži novi asfaltni put, kao razmotan crn pojas i kad predsjednik Samir sa svojom družinom, sretan i zadovoljan, gazi po njemu kao da provjerava je li tvrd i strepi hoće li izdržati do sljedećeg ljeta…
E tada samo poneki uzdah se ispusti za onima koji su tu bili i otišli i za onima koji sve rjeđe svraćaju svojoj rodnoj grudi, a iako svrate – jedva čekaju da okrenu leđa žureći ulcinjskim i barskim naseljima, podizanim bez reda i pravila, gdje će prozijevati od znoja i vrućine i gdje pred kišu zaudari iz septičkih jama…
***
I, vratimo se bojama; simbol za Bihor i Petnjicu jeste žuta boja. Danas kada neko u Crnoj Gori izgovori ime Petnjica ili Bihor – bljesne na stotine žutih tablica, koje, i kada odu, svoju boju ostave prirodi, da je čuva i podsjeća na dva mjeseca blagostanja u petnjičkom i bihorskom kraju.
I sve što požuti na tom prostoru kao da govori – opet će ljeto, dunjo moja.
Faiz Softić
