Obilježavanje jubileja – Deset godina ZK „Bihor“ iz Luksemburga“ protekao u znaku Crne Gore, opštine Petnjica i Bihora
Obilježanju Desetogodišnjice udruženja ZK „Bihor“ iz Luksemburga prisustvovao je veliki broj zvanica iz Luksemburga, Crne Gore i Evrope:
Ambasador Crne Gore u zemljama Beneluksa Vladimir Radulović, direktor Uprave za dijasporu Crne Gore mr. Predrag Mitrović, reis islamske zajednice u Croj Gori Rifat ef. Fejzić, konzul Crne Gore u Luksemburgu Remzija Camić, predsjednik opštine Petnjica Samir Agović, dugogodišnji političar i državni funkcioner Crne Gore Rifat Rastoder, predstavnik opštine Rumelange (Rumelonž) Peiffer Jean–Pievre Edmond, proslavljenj luksemburški pisac Guy Helminger i crnogorski književnik Saladin Dino Burdžević koji živi i piše u Njemačkoj.
Program vodili: Amra Muhović i Hamdija Rastoder
Priredio:
Faiz Softić
Obilježavanje 10 godina postojanja i uspješnog rada ZK „Bihor“, 26. oktobra ove godine u velikoj i prepunoj gradskoj sali u gradu Rumelanžu – na najbolji način potvrđuje zašto ovo udruženje nosi epitet najorganizovanijeg udruženja, čiji članovi dolaze mahom iz Crne Gore.
Esko Halilović, predsjednik UO ZK Bihor, Hamdija Rastoder, sekretar, u ulozi voditelja, Remzija Hajdarpašić, prvi predsjednik UO ZK Bihor su jasno naglasili da su svjesni odakle dolaze, gdje se vraćaju, i da je članovima ZK Bihor odavno jasno i tu nema dileme – Crna Gora je naša jedina domovina, Petnjica i Bihor – zavičaj, i naš je zadatak da njegujemo dobre međuljudske odnose sa svima koji prihvataju našu ruku, bez obzira na vjeru, naciju i zemlju iz koje dolaze.
Takav pristup ovim pitanjima nema alternativu – čulo se sa govornice.
Obilježavanje jubileja započelo je poetskim obraćanjem Faiza Softića, a onda je voditelj programa Hamdija Rastoder uzeo riječ:
Postovane Ekselencije, dragi prijatelji, dame i gospodo,
Sve vas srdacno pozdravljam i Selamim, te želim dobrodošlicu na svečanost povodom decenijskog rada i postojanja ZK Bihor. Hvala svima koji su se odazvali pozivu kao i onima koji su svoj izostanak opravdali cestitkom.
Počeću rečenicom koju sam izgovorio na proslavi prvog jubileja Pet godina kluba a glasila je ovako:
Sudeći po večerašnjem događaju i skupu, te gostima i sadržaju, naslov večeri bi mogao biti: Veče aplauza.
Riječ „Aplauz” znači pozdravljati,hvaliti ili odobravati i niste slučajno baš vi pozvani večeras da podijelimo radost decenijskog rada i postojanja našeg udruženja.
Ne počinjemo večeras slučajno kulturom i poezijom Faiza Softica književnika, urednika revije BIHOR i monografije o deceniji rada i postojanja ZK Bihor. Kulturom počinjemo jer je ona jedan od najvažnijih segmenata i djelovanja našeg udruženja, svjesni da ako sačuvamo kulturu da ćemo i opstati kao narod. Hvala ti Faize za ovaj divan pocetak – rekao je Rastoder i najavio video prezentaciju kluba „Zavičajni klub Bihor – deset godina uspješnog rada i dobročinstva“ autora Mirsada Rastodera.
Muzička grupa „Selme“ su u nekoliko navrata izlazile na scenu izvodeći sevdalinke na svoj prepoznatljiv način.
Obilježavanje jubileja „Deset godina postojanja ZK Bihor iz Luksemburga“ bila je prilika da se jednom broju zaslužnih pojedinaca uruče jubilarne i godišnje nagrade.
Godišnja nagrada dodijeljena je:
- Isad Mehović
2. Meliha Agović
3. Faka Rastoder
4. Mifto Sabotić
5. Esmir Muratović
6. Aldin Kočan
7. Faik Rastoder, kao i prevoznom preduzeću
8. EURO ŠUNTIĆ
Jubilarna nagrada dodijeljena je:
1. Vladimir Radulović, ambasador Crne Gore u Briselu
2. Predrag Mitrović – Uprava za dijasporu
3. Samir Agović – Opština Petnjica
4. Henri Haine – Opština Rumelange
5. Opština Kayl/Tetange – John Lorent, predsjednik opštine
6. Rifat ef. Fejzić, reis Crne Gore
7. Rifat Rastoder, dugogodišnji političar i državni funkcioner Crne Gore
8. Radio Petnjica
***
Jubilarna nagrada, kao i sat za pedeseti rođendan, dodijeljena je jednom od osnivača ZK „Bihor“ i primjerenom aktivisti Suki Kijamet.
Esko Halilović, predsjednik UO ZK „Bihor“ obraćajući se prisutnima još jednom je podvukao istrajnost udruženja, podsjetio na širok spektar aktivnosti i naglasio da će udruženje i dalje ostati na svom putu, čvrsto riješeno da širi i unapređuje, kako svoje programe, tako i veze sa zavičajem i Crnom Gorom.
Slovo prvog predsjednika ZK „BIHOR“
Budući da je u svom desetogodišnjem postojanju klub promijenio pet predsjednika Upravnog odbora – skupu se obratio i prvi predsjednik Remzija Hajdarpašić:
„Deset godina je vrijeme nakon koga se mora podvući crta i analizirati pređeni put. Put nije bio nimalo lak. Bilo je padova, bilo je tapkanja umjestu ali daleko najviše je bilo uspona. Peli smo se do mjesta gde se nalazimo sada a to je pozicija vjerovatno najbrojnije i najorganizovanije asocijacije u dijaspori. Klub je profilisan uglavnom u godini prije osnivanja. Održali niz sastanaka u cilju definisanja smjernica budućeg rada. Prve dvije godine bile su najteže. Bilo je onih kojima se nije dopadao način funkcionisanja kluba: jedni su tvrdili da pravimo novi džemat, drugi da smo previše okrenuti državi, treći procijenjivali da ne možemo trajati duže od jedne godine. Bilo je to vrijeme s dosta tenzija u radu te je veliki broj članova napustio naše redove. Ostali su oni koji su bili spremni da priznaju sopstvene a oproste tuđe greške. Takvih je bilo sve više, tako da ih danas ima više od tri gtotine. Tri stotine ljudi spremnih da pomognu: one koji nemaju dovoljno, one koji se školuju, one koji stvaraju, koji se takmiče i one koji se bore da naš zavičaj stvori uslove za život dostojan ovog vremena.
Taj naš trud nije ostao neprimijećen. Dobili smo najveća državna priznanja i nagrade. Hvale nas svi koji su osjetili duh ZK BIHORA; svi ili bolje rečeno gotovo svi. Bude i onih koji nas napadnu a kad shvate da u nama nemaju takmaca za svađu čestu se izvinjavaju. Tako nas je skoro napao jedan političar. Shvatiće i on da za njegov način komunikacije u nama nema sagovornika pa će se i on izviniti u to sam prilično siguran. Napadaju nas onii koji još uvijek nijesu shvatili šta je to ZK BIHOR. A ZK BIHOR je asocijacija ljudi koji dobro znaju iz koje države dolaze, koje su nacije i koje vjere. Mogu ljudi imati primjedbi na državu ali je ona naša i mi je vilimo. Mogu imati primjedbi i na našu vjeru ali je ona naša i mi je volimo, isto tako kako Vlado,Tomo,Viktor vole svoju. Svi oni koji prihvataju ove postulate su dobrodošli kao članovi, prijatelji ili gosti kluba. Naši gosti bili su istaknuti kulturni i naučni stvaraoci, sportisti, humanitarci ali i političari. Što se tiče politike – ZK BIHOR nije podružnica niti jedne političke partije, mi nijesmo ni za ni protiv DPS a, nijesmo za ni protiv Bošnjačke stranke, ni bilo koje druge stranke, mi samo želimo saradnju sa svima koji žele dobro državi i narodima koji u njoj žive.
Naša saradnja sa prestavnicima vlasti Crne Gore daje rezultate. Mi smo kao klub dobili značajna finansiska srestva za svoje projekte od Uprave za dijasporu. I za to trebamo reći hvala, ali mnogo veće hvala gospodinu Mitroviću, gospodinu Stamatoviću i svima onima koji su uložili puno truda da na konzularnim danima koji se organizuju ovdje u Luksemburgu naši ljudi mogu završavati poslove oko dobijanja putnih isprava.
Mi nijesmo oni koji su spremni slijepo slijediti bilo koga, ali na dobro uzvraćamo dobrim – zaključio je Hajdarpašić.
Skupu se obratio i ambasador Radulović
Dragi moji Bihorci i Petnjičani, dragi Esko, prijatelji, svi koliko vas ima, uz duboki naklon i poštovanje, stojim ovdje večeras pred vama duboko zahvalan i dirnut. I, pomalo, zbunjen i zatečen. I ,pomalo, postiđen. Znam da može zazvučati kao lažna skromnost (mada je i takve malo u vremenima koje dijelimo), ali ne razumijem baš sasvim čime sam zaslužio i ovakve riječi i ovu nagradu. Ja sam samo jedan od mnogih ambasadora u prolazu. Tragovi za nama su najčešće tanki i neprimjetni. Ako ih uopšte ima. Vaši su duboki, ozbiljni i trajni.
Crnogorski, bošnjački, bihorski….više od svega – ljudski!
Zato sam se često i sam pitao, tokom svih ovih godina, čime sam ja uopšte zaslužio vas. Biti ambasador, predstavljati, pomagati, družiti se, i istinski, bez i najmanjeg interesa, prijateljevati sa našom iseljeničkom zajednicom u Luksemburgu (a ja, eto, imam i nešto malo prethodnih iskustava, ne sasvim zanemarljivih, i iz Njemačke i iz Danske), bilo je i zadovoljstvo i radost i čast. Jer vi ste sve ono i baš onakvi kakvi bi trebali biti građani Crne Gore. I kad su tamo – u svom domu, i kad su ovdje – opet u svom domu. Već sam, na nekom od naših čestih susreta govorio o tome, ali, neka, vrijedi ponoviti: gotovo pola vijeka traje priča o vašim odlascima sa bihorskih i crnogorskih vrleti u neki bolji i bogatiji život. U veliki svijet!
Isto toliko traje neprekinuta nit, ljubav i tuga za zavičajem. Jer tamo, na petnjičkim i sandžačkim obroncima, kraj zvonkih i bistrih potoka, pod plavetnilom i snijegom, ispod vrhova Hajle, tamo gdje jednom bijaše dom, majka i otac, draga lica komšija i prijatelja, djetinja nevinost i spokoj bihorskih sutona, tamo je, u malenoj Crnoj Gori, zapravo sve počelo. Tamo se, za mnoge od nas, i sve završava. A mimo toga – iako možda ima boljeg, spokojnijeg i bezbrižnijeg života – nema ni zavičaja ni domovine!
I tu, na toj dugoj džadi naših života, između Bihora, Cetinja, Podgorice i malo južnog mora na jednoj, i Rumelanža, Dudelanža i ostalih lanža na drugoj strani, na ovoj tromeđi Evrope, vi ste našli mene i moje saradnike, a ja sam našao vas. Osim ministarstva vanjaskih poslova I nebesa su, izgleda, bila u tom času na našoj strani. Osim Crne Gore I Luksemburga, iako to nije malo, nas su, baš kao što se teškim mornarskim čvorovima lađe vezuju za obalu, vezali prijateljstvo, otvorenost i iskrenost, koja je, katkad, znala i da zabridi. A bez tog brida nema ni pravog prijateljstva. Umalo zaboravih, vas i mene
vezuje još nešto – ljubav i želja ka slobodi, makar ona ponekad bila kao žar ptica, neuhvatiljiva i daleka. Državnoj, kolektivnoj i ličnoj.
Slobodi svakog od nas i svih nas zajedno. Slobodi da budemo ono što jesmo, sa svim našim blagoslovenim različitostima, identitetima, kulturama, jezicima, vjerama. Zamislite kako bi dunjaluk bio užasno dodadno i užasno monotono mjesto bez razlika među ljudima. Mi to znamo odavno. Za razliku od mnogih, shvatila je to i Crna Gora!
Želio sam večeras nekako bez politike. Ali ne mogu, ne umijem, ne smijem, preskočiti vaš doprinos obnovi crnogorske državnosti. Tu najljepšu ljubavnu nit između iseljenika i zavičaja. Vašu hrabrost i mudrost za nezaborav. I zato ovo i pominjem jer to i nije bila politika!
Možda je sve nakon toga bila politika, možda je i danas sve politika, ali ta 21-a majska noć je bila istorija i ljubav. I ništa više i ništa drugo!
Te večeri ste vi sačuvali i nas. Od nekih od nas! Sačuvali nadu i smisao, pomogli da sačuvamo vezu među ljudima, tu najplemenitiju i najčistiju nit po kojoj se ljudska vrsta razlikuje od drugih. Bez obzira na daljinu, nacionalnost, jezike i bogove pred kojima se klanjamo ili krstimo. I ako neko misli da ste vi danas u građanskoj Crnoj Gori manjina, onda sam i ja ta manjina, skupa sa vama.
I valjda nije moglo biti srećnije koncidencije nego da, prije što se
vratim u svoju crnogorsku Itaku, ovu četvorogodišnju diplomatsku odiseju po zemljama Beneluksa okončam baš ovdje, sa vama, na proslavi 10-e godišnjice zavičajnog kluba Bihor o kojem, poslije svega što smo rekli jedni o drugima, ostaje samo da zaćutim. Iz poštovanja. I da poželim još deset…i još deset, ovakvih…jer ne znam mogu li biti bolje! I da vas nešto zamolim – da ostanete to što jeste i takvi kakvi jeste. Ne dajte da vas mijenjaju, ni „dolje“ ni „ovdje“! A ja se nadam, i vjerujem, da će naredne i svih narednih godina sa vama biti neki drugi, bolji i uspješniji ambasadori. A mi, mi ćemo se svakako još susretati i družiti – naglasio je ambasador Radulović.
Najveća satisfakcija – člista savjest
Rifat Rastoder, dugogodišnji političar i državni funkcioner doputovao je iz Podgorice i u svom kratkom obraćanju rekao:
Gospodo draga i posebno uvaženi pregaoci iz ZK “Bihor“,
Uz najsrdačnije moguće pozdrave i čestitke povodom značajnog jubileja – i jedno iskreno priznanje: Već sam poziv da prisustvujem ovoj svečanosti doživljavam svojevrsnim priznanjem. I, koliko god bilo nezahvalno tvrditi, zaista mi se bar čini – nema priznanja koje bih više uvažio od ovog vašeg. I ne samo zbog toga što ga je, po pravilu, od svojih i najteže zavrijediti, nego – u prvom redu – zbog činjenice što ste vi i svoji, ali i sa ove iznuđene distance, i najobjektivniji sudionici onoga što mi radimo u zavičaju I, domovini.
Međutim, uz molbu za razumijevanje – ja, ipak, najvećom svojom satisfakcijom, za sve što sam radio i uradio, smatram svoju mirnu savjest i ono što ostaje iza svih nas.
Zbog toga – zarad same svečanosti, možda, i nebih ni dolazio. Ali, došao sam iz dubokog poštovanja Vas, odnosno onoga što vi iz Zavičajnog kluba “Bihor”, godinama već, radite – istovremeno i čuvate svoj identitet, i na najljepši mogući način – reprezentujete i zavičaj, i svoj narod, i domovinu Crnu Goru. I zbog toga smatram da i svako moguće priznanje pripada, prije svega, vama. Pritom – i ne sumnjam da ćete se Vi i dalje jednako odvažno znati suočiti i sa svim novim izazovima, kao što su: dalja evropska afirnacija naroda kojem pripadate, kao i domovine Crne Gore iz koje dolazite; tu su i rasprave oko izborne regulative u domovini i vašeg statusa u tim izborima; zatim – mogućnosti i uslovi vaše participacije u daljim razvojnim projektima; prestojeći popis stanovništva, i slično.
Nadam se, naime, da Vas ovoga puta niko, ni zbog čega i ni zbog koga neće izostaviti iz podataka građana i državljana Crne Gore, kao što se to dogodilo nakon prošlog popisa.
Apelujem, samo, i molim Vas da nikada ne zaboravite – da je zavičaj u svim danima bez vas, istinski bez radosti. Te da smo svi zajedno dužni učiniti sve moguće da on postane što uslovnija luka života, pa i vašeg povratka ili bar što dužeg – bilo rekreativnog ili poslovnog, zašto ne i ponovnog stalnog boravka.
U to ime, još jednom – čestitke i zahvalnost na svemu!
(Sutra nastavak)
