U narednih deset dana u isto toliko nastavaka obajvljujemo priču Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
SVAROVICE
I
Ovo što ćemo sada ispričati dogodilo se u našem kraju davno, prije više od dvjesto godina, u ona sretna vremena kada su ovom zemljom hodile evlije i kada je u njoj bilo mnogo ovaca i pčela.
Po svoj prilici, to je bilo u četvrtom- ili petom?- koljenu otkad je – odnekud iz Hercegovine, ili sa sjeveroistočnog zaleđa Jadranskoga mora, iz Like, ili sa bihorskih planina, ko će ti ga znati – u Suhodo doselio rodonačelnik našeg plemena i osnivač sela, Šećer-aga Skopljak.
Doselio je, kaže priča, oko Duhova, na konjima natovarenim sepetima iz kojih su virile mnogobrojne gologlave dječije glave.
On je jahao naprijed, pod bijelim sarukom i u dugom crnom kaputu, sa tek progrušanom kratkom žutom bradom, naoružan puškom i handžarima zadjevenim pod pasom, na prvom konju sedleniku, sa najstarijom od svoje četiri žene i sa mlađom djecom koju je dobio s njom. Dvojica najstarijih mu sinova od ove žene jahali su svaki svoga hata, isto tako naoružani i u aginskim sarucima, sa bijelim košuljama i bensilasima u zlatnim bojama. A iza njih su išla tri vranca, na svakom po jedna žena sa svojom djecom. Zapravo, četvrta, najmlađa, koja još nije bila zanijela, posudila je na ovom putu po jedno dijete od svojih dviju inoča, i jahala živahno i razdragano u tome osunčanom pramaljetnom danu razgledajući novi kraj gdje je vlast dodijelila čiftluke njihovom đuvegiji Šećer-agi („koji nije Bog zna kako lijep, ama jeste sladak,“ bila je česta začkoljica ovog šereta rodonačelnikove „čerge“).
Četiri budimke u Velikim baščama iznad sela, koje i danas cvjetaju i čiji plod miriše onim svojim prepoznatljivim mirisom (kojim – prema Rumiju i nekim drugim gavsovima – miriše Sâm Dženāb-i Hakk) svjedok su toga sretnog i raskošnog braka, a Skopljaci koji su izhmilili iz njega na svaki Bajram dolaze pod te jabuke – svaki pod svoju, pa onda i pod ostale – prisjećajući se svoga babe, babinog babe i babinog babe babe, svojih amidža, djedova i pradjedova po muškoj lozi, pa se onda, kako je i red, prisjećaju svoje ženske loze. I svi se, na kraju, nađu na jednom ušću – kod pra-pradéde Šećer-age i četiri pra-pranene.
Iz kôla onog Šećer-aginog sina čija se budimka razgranala na istočnoj strani Velikih bašča rodio se, kako rekosmo, prije dvjesto i kusur godina, Zuhdo sin Ibrahima Zukušina sina Mehmeda muhtara sina Ibrahima Čajdinušina sina hodže Metke miskina sina Šećer-agina.
Zuhdo je bio jedinac u svojih roditelja. Jedno od malih nogu tužno, tiho i svima drago dijete. I on je imao mutnozelene oči, po kojima je Šećer-agina loza poznata u ovom kraju i po kojima se i danas prepoznaju njegovi mnogobrojni potomci kad god se sretnu diljem bijeloga svijeta. Krhka zdravlja, od dječaštva povijen u leđima (zbog povrede koju je zadobio od pada na guvno, u snu, iz pojate), savijenog nosa na koga je hunjkao, Zuhdo je svoj vijek proveo u samoći, ibadetu i sa čudnim, ama istinitim bešaretima koja se i danas prepričavaju u našem kraju.
Pripovjedač nije mogao dokučiti zašto, ali želi istaći da se junak njegove priče još od dječaštva klonio ljudi i družio se samo sa svojim ovcama, kerovima, volovima i kravama na vani, u avliji sa pilićima, po kući sa mačkama…, i sa svima njima povazdan pričao kao da su oni insani.
Nijema Božija stvorenja toliko su se zbližavala sa njim da su, ve la havle, razumijevala njegov jezik i slušala ga: na Zuhdin blagi povik njegov Cvjetko bi dizao jednu pa drugu nogu i samo njemu dopuštao da ga u miru potkuje; šćenac koga bi naruži zbog nekog njegovog nestašluka prilazio bi mu, savijao mu se oko nogu i tako tužno zavijao da su i oni koji su gledali taj prizor znali da ga to on moli da mu oprosti njegov prekršaj, neki njegov pobješnjeli napad na nepoznatog putnika i sl.; njegovi volovi – kojima se, opet, obraćao gotovo strogo, ali sa nekim posebnim uvažavanjem, što je godilo njihovoj ćudi i silnoj džovdi – sami bi turali svoje velike glave u jaram u njegovim rukama; krave bi radosno mučale kad se on – pozdravivši ih uza spomen Božijeg imena- pomoli u štali i jedva čekale da ih počeše po vratu; mačke su ga sačikale pred kapijom, trljale ga vratom po uzglavlju čakšira i zaskakivale mu se na rukave dok im je on iz torbe -donosivši salavate na onoga koji je pohvalio samilost prema njima – vadio komadiće hrane koju su najviše voljele, a znale su da ga otprate i do džamije, sve do njegovog mjesta u jednom ćošku, gdje su mirno kunjale sve dok on ne bi sklanjao namaz i proučio zikir. A posebno su mu se radovala ždrebad; njih je, sjećajući se našeg mudroga kralja Sulejman-pejgambera, iz teočaka puštao vani s njihovim „materešinama“, zekama, dorušama i vranicama, pa ih, od dragosti, diveći se njihovom zdravlju i živahnoj igri, mamio na dlan, davao im po kocku šećera i mlada hrastova lišća i naticao im na vrat šarene ogrlice sa po dva-tri mesingana zvončića…
Bacio se, kažu, na nekog od peterice svojih daidža, onog za koga se govorkalo da je evlija (viđale su ga bosanske hadžije na Ćabi u isti dan kad je on bio u svojoj tekiji!), i to „iz Bosne,“ to jest, iz okoline Fojnice, kako se ovaj kraj u narodu zove, gdje su ljudi od pamtivijeka pobožni i učevni i gdje se i danas događaju kerameti. A Zuhdina je majka bila Zukuša, potomak Husejn-babe Zukića, osnivača nakšibendijskog tarikata u Bosni, rodom iz Tvrča, sela čija visoka brda, svezala za oblake, ujutro i podnoć obeharaju kad na njih šljegnu silna stada ovaca.
Najprije od nje, a onda, izgleda, i od njezina brata, kome je uoči petka odlazio na noge sve do Prokosa, izučio je vjerske nauke i „srkao dervišluka.“ Narod ga, stoga, još dok bijaše u mladosti, prozva Zuhdi-bàbom, mada se on nije volio tako predstavljati. Sve dok je bila živa, majka mu je govorila da ga je njegovo ime Zuhdī (Onaj koga dunjalučke čari ne mogu omesti od sjećanja na Allaha, dželle šānuhū) u potpunosti obilježilo „zāhiren ve bātinen“ – u vanjštini i u duši, mada je i njoj bilo drago čuti kada ga svijet oslovljava ovom velikom titulom i ne znajući šta ona znači i podrazumijeva.
Osim sa svojim životinjama, razgovarao je, i to nekim još zagonetnijim jezikom, i sa vodama. U našem kraju izvire bar jedna stotina manjih i većih vrela, kroz njega protiču dvije rijeke i pet-šest potočića, jedno veliko jezero se napuni na proljeće i ne presušuje do Kasuma, dok drugih dvoje-troje, manjih i dubljih, presuše već u rano ljeto i zatrave se u šaš. Odakle potiču, gdje nastaju, kuda teku, kako izviru baš u našem kraju i zašto presahnjivaju baš u ta i ta doba te mnoge vode? – ako iko, osim Boga, o tome može nešto znati, to bi bio on, Zuhdi-bàba, prijatelj njihov.
Iz dana u dan, čuvajući ovce i izvodeći pčele, on obilazi i blagosilja svaku od tih voda na koju naiđe. I nijednu ne zaobiđe, svakoj se svrati i sa svakom vodi svoj slatki eglen-beglen.
Čim priđe nekoj od njih, nazove joj selam, otkopa busen ili uzme kamen, sagne se i koljeno položi na nj, ogleda se u njezinom ogledalu pa se tri puta napije, svaki put potegnuvši Bismillu i neku od svojih brojnih dova, a na kraju se zahvaljuje „Onome koji je dao i nadario.“
Dugo sjedi pokraj njih, šuti i nešta im govori, govori, uči dove, dlanom potire lice, púše nad njima pa, na kraju, progovori našim, ljudskim jezikom:
-Aaa, slađa si mi ove godine nego lani. Mašallah! Provaljanila se, he-he-he! Ama neka, i lani si ti bila slatka i valjana, nisam rek'o…Ne ljuti mi se, ja to onako…, od dragosti što se opet, evo u nekol'ko dana, belćim, viđamo… Ve selam!“ I digne se i ode od nje – okrenut prema njoj licem, i tako se natraške udaljava nekoliko koraka, kao što su naši preci nekada, dok su se čuvali stari običaji, izlazili iz džamije.
Prepoznavao im je okus do te mjere da je mogao pogoditi s kojeg je vrela koja donesena, pa čak, ako bi neko izmiješaj vode sa dva vrela ili potoka, on je, čim pomiriše sud, odgonetao koje su to vode:
-Kikuša! Kikuša, moga mi Boga!
-Aha?!…Kikuša i Bajramuša!
-Na moju dušu, ovo ti je voda sa Kaurskoga guvna, ispod onog trnka…
Znao je koje su zdrave, a koje štete zdravlju, i iznosio čudnu teoriju o odnosu njihove boje i okusa, na jednoj strani, i Sunca i Mjeseca, na drugoj strani, pa one koje izviru iz strana koje odmah po izlasku ogrije sunce i obasjava ih sve do navečer, kada ga, sa svojom prosijanom svjetlošću, smijeni hladna mjesečina, prema njegovom kazivanju, „veselije su, slađe i zdravije, i na njih slijeću i oko njih kruže meleci sa svojih sedam stotina dugih krila“, dok su one koje ističu ispod hladovitih strana „kiselkaste i, Bože mi oprosti, zločeste; oko njih ima više šejtanske plijesni nego čistih meleka.“ Nadalje, prema njegovim besjedama koje se i danas pamte u našem kraju, te i te vode liječe žive kraste, gluho bilo, sugreb, micinu i džigere, a od tih i tih se stvara kamenac; neke nadimaju i kvare mokraćnu bešiku, a neke liječe utrobu od svake zaraze, smiruju želdac i otklanjaju glavobolju; od nekih i konj može da se nadme, pa čak i da crkne ukoliko ih se vruć napije (od davnina je poznato više takvih slučajeva, a sve iz Zuhdi- bàbinih priča).
A kada bi ga put nanesi na Svarovice, koje izbijaju iz kamena u jednoj šikari u podnožju Crnog vrha i u koje tuku i sunce i mjesečina, uzmi bi pregršt njihove vode pa bi je, kao kakav pobjednik, polij po kamenu i ovako bi govori:
-Prvak dana u hefti je petak, kada je stvoren Adem-pejgamber; prvak mjeseci u godini je ramazan, kada je spušćen Musāf; prvak hajvana je ovca, jer je ona iz Dženneta, a prvak bosanskih voda ste vi, drage Svarovice – jer vi tečete iz kamena, u kamenu se varite, tople ste… i zdrave…, k'o što su iz kamena potekla i Musaova vrela! I ona voda kojom je Ejup-pejgamber saprao svoj mujasin pa ozdravio, mora da se i ona u kamenu varila i iz kamena tekla! Aaa, Bož'jeg davanja!- pa bi opet desnicom zahvati s njihova vrutka i napij ih se s takvim merakom kao da se nikad prije nije okusio vode.
(nastaviće se)
http://dzemaludinlatic.com/biografija/
