Obajvljujemo treći nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
III
U prvim noćima idućeg ramazana na san mu, iz dubine tame, bliješteći poput Sunca, poče izlaziti neko žensko lice. Kada bi se probudi, vraćao bi se u svoj san pokušavajući skinuti rosu sa njega. Sve mu se činilo da je to bilo lice njegove Jeseníčke, ali kada nastupi Dvadeset i sedma noć, u kojoj se ispunjavaju želje onih koji pod abdestom ugledaju otvaranje nebesa, vidje da to nije ona, Jeseníčka – neka je rahmet njezinoj namučenoj duši – nego da je to neko drugo žensko.
Ta mu lijepa a nejasna pojava, tamo pred ponoć, u snu poruči da čeka onaj veliki sretni čas u kome će zamoliti Boga da se oženi sa njom.
Zuhdi-bàba više nije mogao zaspati. Pred sabbah promijeni abdest, klanjaše istiháru i odluči da čeka…
Izađe u Velike bašče kad – preko tamnoplave čohe neba najprije prijeđe jedna pruga, bijela i tanka kao vlasulja, a onda se nebesa prolomiše, ispod njihove crne postave ukaza se nepregledni bijeloljubičasti čamášir, pa se razdvojiše na dvije strane…
-Allahu ekber! – izusti Zuhdi-bàba, brzo se prisjeti radi čega je izašao iza kuća u ova doba, pa zaiska:
-Jārabbi, daj mi tu… iz moga sna… za ženu…Amin, ilāhi jārabbi.
I dok to izreče, nebo se sámo zaši i sklopi u pređašnju cjelinu – kao da se samo radi njega, Zuhdije Skopljaka, muhtača Božije milosti, otvorilo, i kao da se maloprije ništa nije dogodilo.
Ko je ta lijepa žena i gdje je ta lijepa žena, evlija? I kako jē naći, moj brate?
U Šećer-aginom potomstvu do danas kóla priča kako je Zuhdi-bàba, „slušajući svoje srce,“ odmah po Bajramu, u nanulama, bos, noću otišao na prelo u Filane, ono malo, k'o saće načičkano selo podno Vranice gdje se dva uska bjelogriva potoka utrkuju desnim i lijevim bedrom ove gole planine pa dolje, u dnu, na početku klisure, ispred prvih kuća skaču u duboki Vrbas. I samo što je došao pod kuću u kojoj se vika s prela gubila u huku crne rijeke, na prozoru je ugledao lice iz svoga sna, lice koje ga je, ozareno u mutnom svjetlu čiraka, čekalo i koje mu je otvorilo prozor da mu kaže samo jednu riječ.
