“Jeste li vi došli da me slikate? Nemote, bogovi, vidite kakva sam” su prve riječi koje je 98-godišnja nana Esmana Adrović uputila kada je ekipa portala radija prešla prag njene kuće, dodajući “garib, ostaralo se”.
Esmana Adrović je porijeklom iz Korita, od Mekića. Sa 16 i po godina se udala za Ragipa iz sela Laze nadomak Petnjice koji umro 1977. godine. Zatekli smo je na krevetu u dnevnom boravku porodične kuće koja je zidana odmah nakon rata.
Noge je počele izdavat pa je izostao onaj tradicionalni doček. Kako i sama kaže, o datumu rođenja je saznala iz drugih izvora.
“To kada sam se udala pa pošla da se vjenčam u Bijelo Polje, onaj čovjek tamo mi je rekao da sam rođena te godine”, kaže nana Esmana o svom rođenja, a prema knjigama na svijet je došla 5.maja 1922.godine. Sjećanje je služi kada su morali da bježe za vrijeme rata sa svog ognjišta i spas traže po pešterskoj visoravni.
“Bježali smo od četnika. Bogomi smo puno puta morali da bježimo bine pobili svija. Više i ne znam đe smo sve morali da bježimo. Jednom smo u klanac morali da sjedimo mjesec dana. Jednom vele bješ’ te, evo iz Petnjice ide vojska, idu četnici. Mi se taman spremili da bježimo kad ono to bili partizani.
Od sreće, djeca su pošla za njima da ih isprate prema Pešteri, a ostasmo samo mi žene”, prepričava događaje za vrijeme Drugog svetskog rata čiji je suprug, Ragip, učestvovao u ratu na strani partizana i bio je ratni vojni invalid, jer je izgubio nogu do kuka “zaslugom” Njemaca.
“Malo je bolji život bio ovde nego u Korita. Tamo se teško živjelo. Imali smo stoku, sijao se ječam i kompiri. Sve to smo i ovde radili ali je bio malo bolji život”, priča o životu Esmana Adrović. Sa rahmetli Ragipom je rodila 11 djece od kojih je dvoje po rođenju preminulo.
Njih devetoro su živi i uglavnom su raseljeni od Rožaja, preko Sarajeva do evropskih zemalja. Najstarija ćerka ima 80 godina a najmlađi sin je napunio 55 godina. O bračnim vodama sa suprugom ima samo riječi hvale.
“On je bio invalid, a bogomi samo sam slušala. Bio je ljut i nervozan, ali sam ja slušala. A se naljuti, odma se povrati i zove – Esmana, đe si to. Nije nam bilo mučno da podižemo djecu. U ovu kuću, pod ovim krovom je bilo nas 26-ro jer smo svi bili u zajednici. Tri brata, tri jetrve i svih nas – djeca. Tako sam u zajednici živjela 18 godina. Kad smo se podijelili, nama neobično, pa nam žao. Jes bogomi. Navikli bili zajedno”, kaže nana Esmana.
Nastala je mala polemika o broju unučadi i paraunučadi.
“Unučadi 29 i paraunučadi 42. Unučad sam sve upoznala, a bogomi, paraunučad čini mi se da nijesam. Preko telefona ih vidim”, kaže stara nana. Iskoristili smo priliku da je pitamo šta misli o današnjim bračnim parovima.
“Znaš kako sine, danas su ljudi bolji za žene nego ranije. Ranije su ljudi bili ljuti, morala je žena da ga sluša, a sad muž mora da sluša ženu”, kaže Esmana, mudro preskačući odgovor na pitanje da li je bolje njeno ili sadašnje vrijeme.
“Ne znam. Kažu da treba da se pita čovek. Čovek je glava”, kaže starica.
“Ranije se sinko nije imalo para ka ovo sad. Sve se radilo da bi se preživjelo. Puna izba stoke. Krava, koza, volova, konji, a jedne zime zazimismo i ovce. Svega je tu bilo. Danas imam veliku reumu. Dobila sam je u Korita kada sam bila čorče. Bila tada mlada i sve podnosila, a sada stiglo. Bilo je lijepo vodje kada sam došla. A posle puče rat pa onda bjež ovamo, bjež onamo”, prepričava Esmana svoj životni put.
Dok je mogla na noge, išla je od djeteta do djeteta, a danas, kada je “spala s’nogu”, njena djeca su na smjenu kod nje. Vid je dobro služio do prošle godine, do kada je prela i plela čarape, a danas vid je dobar samo na desno oko.
I pored toga što ima ljubav i pažnju od svoje djece, ponajviše vjeruje drvenoj stolici koja joj posluži kao oslonac da ustane i po potrebi prošeta iako ima savremena pomagala kao što su kolica i hodalice.
“Danas je, sinko, narod nervozan. Svega ima, a opet nervozni. Ranije nije toga bilo. Danas imaju svašta. I da pojedu, popiju i obuku i opet nervozan svijet. Ja sam pekla pet hlebova za dan. Dvije kolobotnjice i tri hleba od pšenice. Oči se napune dima pa ništa ne vidiš. I sve se pojede. Nije bilo mjesta za nervozu”, kaže Esmana.
Pored djece, komšinice su tu da je obiđu i da je razgovore. Morali smo malo da se dotaknemo i politike gdje nam stara nana otkriva za koga glasa.
“Ja kada glasam, ja kažem – Alahu, pomogni da pobijedi”, kaže Esmana.
Ostavili smo Esmanu Adrović u njenom domu sa željom da se opet vidimo na njen 100-ti rođendan.
DENIS BOŽOVIĆ
