S obzirom na to da je neizvjesno kada će izaći novi 33. broj revije “Bihor”, zbog novonastale situacije uslovljene virusom COVID 19, Radio Petnjica (portal radiopetnjica.me) će prenijeti nekoliko tekstova.
Čitajte reviju “Bihor” na portalu Radija Petnjica i ostanite u svojim kućama!
Piše: Sait Šabotić
Oni Bihorci koji su rođeni pedesetih i šesdesetih godina XX vijeka, još uvijek živo, sa sjetom, mogu posvjedočiti koliko su se nekada cijenili učeni ljudi i njihova riječ. Uprkos činjenici da je veći dio svog životnog vijeka proveo na Crnišu, službujući kao imam džamije u Loznoj, hafiz Ibrahim efendija Mekić nam je ostao nedo-voljno poznat. Stoga se nadamo da će ovaj biografski prilog, makar malo ublažiti taj nedostatak i od zaborava sačuvati ovog plemenitog čovjeka mudre riječi i sabura, koji je ostao odan vjeri i zavičaju.
Kada se 1909. godine u bje-lopoljskoj čaršijskoj džamiji svo-jim hutbama počeo isticati mladi Ibrahim efendija Mekić, odmah je bilo jasno da se radi o darovitom i obrazovanom čovjeku koji svojom vjerskom erudicijom i iskustvom, može da pouči i utiče na buduća stremljenja onih koji su imali priliku da čuju njegove riječi i nasihate. Upravo zbog toga, kada je riječ o ulemanskoj eliti Bijelog Polja i Bihora s početka XX vijeka, odmah treba istaći da se Ibrahim efendija ubraja u red njenih najuglednijih pripadnika u kojem su Jusuf efendija Delević i Harun efendija Lamežević.
Svakako, kada se govori o ulemi u periodu koji smo pomenuli, na umu se mo-raju imati dvije vrlo važne činjenice: prva je mogućnost obrazovanja za poziv vjerskog službenika, a druga okolnosti u kojima su ovi časni i uvaženi privrženici vjere, djelovali. Velika politička previranja tokom prve decenije XX vijeka uveliko prisutna i u Bijelom Polju, imala su svojih refleksija i na živote mladih ljudi koji su sticali svoja znanja u mektebima, rušdijama i medresama. Upravo zbog postojanja takvog ambijenta, slobodno možemo reći da ni jedna od pomenutih okolnosti nije bila na-klonjena Ibrahimu Mekiću, mladom čovjeku iz bjelopoljske čaršije, čiji je život, uz to, bio težak i trnovit.
Godina rođenja Ibrahima Mekića još uvijek je dilema. Naime, prema nekim podacima on je rođen 1886, a prema drugima 1888. godine u Bijelom Polju u porodici Šaćira Me-kića, uglednog trgovca, koji je svojim vrijednim radom obezbjeđivao svoju sedmočlanu porodicu zajedno sa svojom hanumom Altom, koja je bila rodom od Idrizovića. Shvatajući da prosperitet i budućnost njegovog poroda leži u obrazovanju, Šaćir efendija je svoje sinove upućivao na taj put. Tu mogućnost, da radi sticanja znanja ode dalje od svoje kasabe, uvidio je i njegov najmlađi sin Ibrahim. Zahvaljujući mogućno-stima svojih roditelja, mladi Ibrahim je prihvatio izazov koji je stajao pred njim. Životni put iz Bijelog Polja odveo ga je u Đakovicu, u kojoj je završio medresu i nakon toga položio ispit hifza. Poletan i mlad, iz Đakovice se vratio u svoj rodni grad, gdje je među bjelopoljskom ulemom tražio mjesto koje mu pripada. Neumolji-ve okolnosti nijesu marile za želje mladog hafiza. Sa izbijanjem Prvog svjetskog rata Ibrahim efendija je stupio u dobrovoljce-đurumlije i bio upućen na front u Siriji. U teškim borbama koje je osmanska vojska
vodila protiv nadmoćnijeg nepri-jatelja, Ibrahim efendija je ranjen zbog čega je morao biti smješten u nekoj od bolnica na području Pale-stine. Njegovo liječenje i oporavak su potrajali, a Ibrahim efendija je iz tih dana posebno upamtio ljuba-znost jevrejskih bolničarki koje su njegovale ranjenike. Po oporavku on je ponovo vraćen na front, gdje je ostao do samog kraja rata, kada je bio zarobljen od strane engleskih trupa i interniran u zarobljenički sabirni centar u blizini Sueskog kanala. Dugi logoraški dani, u kojima je trebalo pokazati odlučnost u istrajnosti i privrženost dinu i imanu, nijesu bili ni malo laki. Budući da je u sabirnom logoru bilo muslimana iz različitih krajeva Osmanske carevine, Ibra-him efendija je uvidio prednosti te okolnosti, pa je započeo sa učenjem persijskog i francuskog jezika. Kao posebno nadaren učenjak, on je u učenju jezika takođe ispoljio talenat i uspio da svoj duh, pored znanja osmanskog i arapskog, obogati znanjem francuskog i persijskog jezika. Sjećanje na te dane Ibrahim efendija je često prepričavao svojim sinovima. Pričao im je i o tome kako je mnogo puta gledao prolazak veli-kih brodova kroz Sueski kanal, čiju je širinu uspio da izmjeri prelazeći preko jedne od ustava, stopu po stopu. Kada je prešao to rastojanje izmjerio je dužinu svog stopala, pomnožio sa brojem stopa i dobio tačnu širinu kanala.
Nakon konačnog potpisivanja mirovnih ugovora po smirivanju ratnih prilika, Ibrahim efendija je odlučio da se vrati u svoj rodni grad. Bio je to težak trenutak za njega ali i za mnoge koji su bili u dobrovoljačkim jedinicama Osmanske države. Na put nije krenuo sam. U njegovom društvu bila je čitava grupa mladića koji su se vraćali u svoj zavičaj. Ipak, njihovo putovanje nije bilo bezbjed-no. Razne kačačke grupe, koje su krstarile područjem preko koga su
trebali da prođu Ibrahim efendija i njegovi drugovi, napadale su putnike i maltretirale ih. U jednom od takvih napada, negdje na Kosovu, stradalo je nekoliko Ibrahimovih prijatelja. Iako neprijatni i ispunjeni nevoljama, pa je Ibrahim efendija ipak uspio da stigne u rodno Bijelo Polje. Nakon nekoliko dana odmora, morao se prijaviti vlastima, čiji su činovnici znali gdje se Ibarhim efendija nalazio tokom ratnih godina.
Vlast tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nije blagonaklo-no gledala na đurumlije povratnike. Štaviše, nastojala je da ih se oslo-bodi na razne načine, a najčešće likvidacijama koje su sprovođene u potpunoj tajnosti. Mnogi bivši đuru-mlije biće likvidirani u sandžačkim šumama, navodno pod izgovorom da se sprovode radi davanja izjava u mjestima gdje su službovali okružni sudije. Zalaganjem svog brata Abaza, koji je bio zaposlen u sreskoj upravi u Bijelom Polju, Ibrahim efendija je uspio da izbjegne ovu sudbinu. Na nagovor i pomoć svog brata, Ibrahim efendija ubrzo otvara trgovačku radnju i predanim radom uspijeva da sebi obezbijedi egzistenciju. Nakon toga se 1936. godine ženi djevojkom Fehimom iz porodice Batilović sa Crniša. Izgradnju kuće uspijeva da završi u vremenu od 1937-1938. godine. Glavni majstor na izgradnji njegove kuće bio je Jovan Mešter.
U novosagrađenoj kući Ibrahi-mu efendiji se rađa dvoje djece – kćerka Đulsuma 1937. godine i sin Sejfo 1942. godine. Pored toga što je morao brinuti o svojoj porodici,
Ibrahim efendija ubrzo doživljava još jednu porodičnu tragediju – umiru mu brat Mustafa i snaha Fifa, te on preuzima brigu o njihovim sinovima
Izetu i Jusufu.
Od početka rata 1941. godine situacija je u bjelopoljskoj čaršiji bivala sve nesigurnija zbog čega Ibrahim efendija odlučuje da se krajem 1942. godine sa porodicom skloni u selo Crniš, na imanje koje je kao nasljedstvo od oca, ostalo njegovoj supruzi (njen djed je Hasan-beg Batilović, koji je poginuo u mjestu
Tesani Grob kod Berana). Tamo do-čekuje i kraj rata. Splet okolnosti je učinio da će Ibrahim efendija ostati u Crnišu sve do kraja svog života. Naime, te godine u džematu Lozna, kome je pripadao i Crniš, umro je Ejup efendija Mehović imam džamije u Loznoj. Pošto je Ibrahim efendija bio jedini vjerski službenik u tom momentu na tom prostoru, on se prihvatio službe imama. Zbog svog dostojanstvenog držanja i poštova-nja vjerskih normi, ubrzo je postao omiljen kod svojih džematlija. Dva puta je Ibrahim efendija dobijao ponudu da se vrati u Bijelo Polje i obavlja službu glavnog imama, ali je na zahtjev džematlija džamije u Loznoj, koji su mu simbolično donosili ključ od ulaznih vrata džamije, oba puta odustao od toga.
Po okončanju rata Ibrahim efendija je ostao na Crnišu, ali rodni grad nije zaboravljao. Često je bio prisutan u čaršiji i među svojim prijateljima. Ostala je upamćena diskusija Ibra hima efendije 1967. godine prilikom posjete Sulejman efendije Kemure Bijelom Polju, tadašnjeg reis-ul-uleme SFRJ. Nakon hutbe koju je držao, reis je zatražio od prisutnih džematlija da prokomentarišu određene ajete koje je on citirao, ali je među njima vladala tišina. Na jednom, iz dru-gog safa, za riječ se javio Ibrahim efendija i sasvim tihim i smirenim glasom započeo svoj komentar. Reis Kemura i imam Avdo Nuhodžić su ga pažljivo slušali. Kada je hafiz završio sa izlaganjem, reis ga je zamolio da se predstavi, pošto ga nije poznavao. Hafiz Ibrahim je to učinio, nakon čega je reis rekao da takvom znalcu Kur’ana mjesto nije u drugom safu, već tu pored reisa. Nakon tog susreta Kemura će se lično potruditi da obezbijedi redovna novčana sredstva za Ibrahim efendiju, na osnovu kojih je stekao penziju.
Za života je Ibrahim efendija imao želju da se susretne sa bratom Ćamilom koji je odselio u Tursku i tamo postao uposlenik Ministarstva za iseljeništvo. Ta želja mu se nije ispunila, ali je on često znao reći da u đurumlije nije pošao da bi branio Tursku, jer je znao da propada, već da bi našao brata Ćamila. Za vrijeme dok je bio u đurumlijama, umalo se i sreo sa bratom Ćamilom. Jedan od drugoga su bili udaljeni svega 10-tak kilometara. Ćamil je tom prilikom, po jednom Bjelopoljcu, Ibrahimu poslao nešto zlatnika koji su mu uredno uručeni. Ipak, braća se nikada neposredno nijesu srela.
Ibrahim efendija je preselio na ahiret u selu Crniš 25. januara 1970. godine. Sudbina je htjela da jedan rođeni Bjelopoljac svoju ži-votnu stazu okonča u Bihoru, koji ga je upamtio kao jednog od svojihnajodanijih duhovnika. Dunjalučke sjene hafiza Ibrahima rahmetuju na mjesnom mezarju u Crnišu, iako je njegova želja bila da bude pokopan u haremu džamije u Loznoj. Da to ne bude tako, presudilo je izuzetno poštovanje prema njemu džematlija sa Crniša, pa je taj njihov gest očuvan u sjećanju sve do naših dana. Nije, zato, čudnovato što se za Ibrahima efendiju, u šali, ali s pravom govorilo: ko mu je u bilo kom poslu pomogao– nije mu dužan ostao. A mi njemu možda, ipak, jesmo!
