“Vrćemo se na fabrička podešavanja”, rekao je jedan moj dobar prijatelj, kada je vidio kako u Crnoj Gori gori nacionalistički plamen od Berana, preko Pljevalja do Nikšića, nakon dva mjeseca pošto ga je korona ugasila.
Isto je tako i sa navikama u Petnjici.
Kao da se ništa nije desilo, kao da je neko nevidljivom rukom kliknuo ono dugme đe piše “pauza” i opet pustio da se život odvija ustaljenim ritmom sa starim navikama i boljkama. Kao da niko nije ništa naučio i kao da smo jedva čekali da “korona pauza” odradi svoj dio i da nastavimo tamo đe smo stali.
Možda predug uvod za “običnu” i uobičajenu pojavu, kao što je gomila smeća pored puta, i novih, takozvanih spontanih deponija.
Gori stari namještaj, stare daske i sve prnje koje smo sakupili oko kuće i na tavanu i bacili tamo đe je zemlja svačija, a to u našoj interpretaciji znači ničija. Na ulazu u Petnjicu, u Gusarama pored Popče, na jednom od najljepših sastava rijeka, u dolini koja bi trebala da svojom ljepotom dočeka putnike i turiste i poželi im dobrodošlicu u zelenu Petnjicu, gori gomila našeg smeća.
Ništa novo, proljeće je i lijep je sunčani dan. Dušu dalo da sve iz avlije prebacimo tamo neđe, na ničije i svačije, da zalegnemo u hladovinu jabuke i pametujemo o tome šta bi država, opština, vlast (svakako neko drugi, a ne mi) trebala da uradi kako bi narodu bilo bolje.
Nema sreće od samosvijesti i odgovornosti. Ove boljke se liječe samo kaznama, i to onima koje najviše bole – novčanim. I naravno, neselektivnim udarom po džepu svakog ko uništava naše. Ne ničije i svačije, već naše.
SAMIR RASTODER
