Povodom objavljivanja knjige “Od bešike do kabura”, gost Radija Petnjica bio je Latif Adrović Starkin.
Latif Adrović je iz Petnjice otišao u Beograd da studira geografiju i tamo je ostao do danas. Profesionalni je fotograf, a njegove fotografije krase mnoge naslovnice.
Pisao je za Intervju i dobio posao stalnog foto reportera.
Radio je u Politici 27 godina, nakon toga počeo je da se bavi privatnim poslom.
Objavio je monografiju “Beograd svetla velegrada”.
U Beogradu se nije ugasila žeđ za svojim Bihorom.
“Vukla me je nostalgija poslije četdesete godine prema zavičaju i posedcima. Kada bih došao u Bihor počeli bi da razgovaramo kako je bilo nekada, šta je bilo, kako se živjelo.
Razlog pisanja ove knjige je ta želja da se sazna ko je, odakle je. U pisanju knjige, mnogo su mi pomogli stariji ljudi. Od mnogo ljudi dobijem bezbroj informacija, pa se i sjetim kad neko pomene neki pojam”, kaže Adrović.
On pojašnjava zašto knjiga nosi naslov Od bešike do kabura.
„Djetetu kad se rodi, uči mu se ezan i svako ima svoju sudbinu kako je je proživjeti ali sve nas čeka kabur, odnosno grob.
Naš život se sastoji od rada, stvaranja, pjevanja, igranja, proizvodnje, rađanja djece i sve teme koje se tiču jednog čovjeka, njegovog stasavanja i starenja, obuhvaćene su ovom knjigom“, kaže Adrović.
“Na početku knjige, objasnio sam religijske pojmove, zatim kako su ranije pravljene kuće, koje su to vrste kuća, koji su materijali korišćeni, poljoprivreda, stočarstvo, svadbeni običaji zatim kako je održavana higijena…
Oskudni su bili uslovi, imućni su mogli da priušte sebi da naprave kupatila, da dovedu vodu, bilo je dosta neimaštine a i neumeštine.
Iskustva koja su dolazila obično kada bi neko otišao i vratio se, kao što je vojska. Nije tada imalo ni prevoza, jednostavno je taj narod bio daleko od civilizacije“, navodi autor.
Cjelokupan život Bošnjaka Latif je opisao u svojoj knjizi kazavši da je to jedini način kako bi se novi naraštaji upoznali sa načinom života kako je nekada bilo.
Adrović piše o običajima ishrani, dženaze, mobe, tkanje, predenje, narodnih vjerovanja, koji su sudovi korišteni, kako se sirilo, plastidba, kosidba, vršidba kao i pojam sofre i još mnogo drugih običaja.
Takođe, Adrović govori o “kutnjem pragu”, odvajanju od porodice.
„Čovjek mora da zna ko mu je porodica, ko sumu najbliži, rođaci, prijatelji, da ima nekoga i da se veže za nešto. Bihorci trebaju običaje čuvati za naredne generacije, upravo zbog toga da naraštaju znaju, ko smo, koja nam je vjera, nacija, jezik kao i istorijat života Bošnjaka“, kaže Adrović.
Autor je svoj tekst želio da potkrijepi dokazima u vidu fotografija, koje je on pravio kao i porodičnim fotografijama.
Adrović ističe da je cilj pisanja knjige dug prema zavičaju.
„Među koricama jedne knjige cilj mi je bio da se sabere što više iskustava, kako bi pokoljenja ili neki drugi istraživači imali mustru kako treba istraživati i naći put do istine šta je nekada bilo“, navodi Adrović.
Na kraju, Adrović se zahvalio svom donatorima.
ENKO KORAĆ
