Priznajem, počinio sam zločin: bavim se novinarstvom. Više od pet godina se trudim da, putem portala Radija Petnjica, uspješno prenesem tačnu informaciju svim Petnjičanima od Australije do Amerike. I nije mi teško. Nije mi teško, ne zbog toga što se vodim osnovnim novinarskim načelima o tačnosti i pouzdanosti informacija, kao ni to što mi je mentor doajen novinarstva, već zbog toga što želim da Bihorcima širom svijeta plasiram istinu upakovanu u novinarski članak.
Moram priznati da sam se teško navikao na situacije kada mi se obrate prezimenom, jer, avaj Bože, mora biti naglašeno da pripadam drugoj vjerskoj konfesiji. To sam prihvatio kao tipični balkanski sindrom protiv kojeg se moje ime i prezime bori još od tinejdžerskih dana. Plasirajući činjenice putem portala, opravdavajući ulogu lokalnog javnog servisa, tekstovi portala bivaju podložni različitim komentarima, i to je razumljivo. Dvije pojave u proteklih desetak dana su posebno ostavile traga na sve moje zalaganje i dosadašnji rad, da dobro učinim još boljim, a loše označim i usmjerim ga ka dobru.
Svjestan sam činjenice da postoji, na sreću cjelokupnog društva, mala grupa ljudi, kod kojih je, kada je u pitanju njihovo razmišljanje i njihovo djelovanje, Bog digao ruke i otišao na godišnji odmor.
Nedavno sam napisao i iznio tačnu informaciju bez iznošenja razloga o određenoj pojavi. „Razlog” se sam prepoznao i oglasio se putem drušvenih mreža, vezujući moje ime za ustaljenu pojavu lažnih FB-profila, pokušavajući da degradira mene lično, a time i lokalnog emitera. Za trenutak sam pokazao svoju slabost, pa sam pripremao reakciju zajedno sa advokatima i tužiocem. A onda kao da mi je neko odozgo šapnuo da obratim pažnju na to kako se određeni soj ljudi ophodi prema petnjičkoj dijaspori.
Petnjičani okupljeni pod nazivom – Bihorska dijaspora, je poznata po svojoj humanosti. Za sve ovo vrijeme koliko radim kao novinar, ni na jednu tešku socio-ekonomsku situaciju nisu bili imuni, već su odmah reagovali i pružili pomoć, od Australije od Amerike, bez izizetka. Sa druge strane, najveći i najoštriji kritičari ove grupe ljudi je bila ona mala grupa zbog koje je i Bog pošao na godišnji odmor, pa im je svaki humani gest mali i nedovoljan.
Slika i prilika za ovo je ona krilatica “daš čovjeku šaku, on ti iščupa ruku iz ramena”. Ponajbolji primjer za to je humanitarna akcija koju je pokrenula redakcija portala radija – Pomozimo Hajru da prezimi.
Ideja portala Radija Petnjica je bila da Hajro dobije ono što mu zakonom pripada: topli obrok obezbijeđen od strane gerontodomaćica i novčano primanje u vidu socijalne naknade. Međutim, bihorska dijaspora odlično zna kakav je system kod nas, odmah je reagovala već kod prvog naslova i pokazala ono po čemu su poznati u regionu, pa i šire. Dobrim poznavaocima lika i djela tih ljudi to nije bilo iznenađenje. Pružiti ruku spasa i pomoći kada je najteže – to je bihorska dijaspora. Od dana osnivanja Talasa Bihora, taj posao im je umnogo olakšan, jer su dobijali informacije iz prve ruke.
Razgovarajući sa njima, osjetio sam njihovo razočarenje, isto ono koje sam i ja osjetio, time što ta šačica ljudi, zaboravljene od Boga, mjere humanost na osnovu novčanog iznosa. Dobročinstvo je čin humanosti koji nema cijenu! Dobročinstvo je humanost, dali vi euro, stotinu ili 10 000. A ova grupica pomenutih, našla je za shodno da kritikuje i prigovara, a lično nikada nisu ni u kom obliku učestvovali u bilo kakvoj humanitarnoj akciji.
Ogorčeni su humanisti naših ljudi iz dijaspore. Ogorčeni i razočarani komentarima pojedinih ljudi. Dijelimo isti osjećaj, istu gorčinu. Naš jedina zahvalnost prema tim ljudima jeste što objavimo. To što se njihov humani gest nađe na portalu radija je jedino iz razloga što zaslužuju, jer su otišli iz države čiji sistem im nije omogućio normalan život, ali nisu zaboravili svoj kraj i ljude koji su tu ostali.
U razgovoru sa petnjičkim humanitarcima iz dijaspore, dijeleći ista osjećanja, došli smo do zaključka da nije važno šta se komentariše, već ko komentariše. Oni će i dalje da nastave da rade ono u čemu su najblji, svjesni da humanost nema vrijednost i da se ne može izmjeriti niti jednom valutom. A ja, ja priznadoh da sam počinio zločin i obećavam da ću i dalje to raditi.
DENIS BOŽOVIĆ
